Masovne grobnice za tisuće vojnika: Američka vojska se priprema za pokolj.
Američka vojska ponovno vježba iskopavanje masovnih grobnica. Do 2.400 poginulih vojnika odgovarajuće opremljeni inženjerci trebali bi moći pokopati u roku od jednog dana. U jednoj ranijoj vojnoj simulaciji u samo devet dana zabilježeno je više od 10.000 poginulih i 56.000 ranjenih. Američke se oružane snage pripremaju za takve krvoproliće. Dvije godine nakon objave tih podataka o gubicima sada se vježba kako postupati s tijelima poginulih.
i 21. listopada na vojni poligon Fort Bragg u Sjevernoj Karolini stigli su teški buldožeri. Vojnici su trebali vježbati kako tisuće poginulih suboraca što brže pokopati u privremenim grobovima. Američka vojska ovu jezivu vježbu naziva „Operacija Dragon Covenant“. Proračuni su pokazali da bi inženjerijska postrojba s osam buldožera i četiri druga teška građevinska stroja, uz neprekidan rad, u roku od 24 sata mogla iskopati i ponovno zatrpati grobna mjesta za do 2.400 mrtvih. Za iskopavanje rova za dvadeset tijela vojnicima je u prosjeku trebalo 75 minuta. Od Korejskog rata 1950-ih godina Amerikancima više nisu bile potrebne tako velike hitne masovne sahrane. Sada se za njih ponovno obučavaju. Očito se računa na ratove u kojima se vlastiti poginuli više neće moći, kao što je to uobičajeno, brzo zračnim putem prevesti u domovinu.
Vojne simulacije za goleme gubitke
Da američka vojska takve brojke gubitaka doista smatra mogućima, vidljivo je već iz službenog dokumenta iz kolovoza 2024. Tada je „Center for Army Lessons Learned“ objavio rezultate vojne simulacije „Warfighter Exercise 23-4“. Tijekom devet simuliranih ratnih dana ukupno je poginulo 10.264 američkih vojnika, dok je još 56.421 ranjen. Gotovo 67.000 poginulih i ranjenih u devet dana! U dokumentu se izričito navodi da bi se u stvarnom velikom ratu mogli očekivati slični ili čak veći gubici. Već drugog dana simulacije postojeći sustav obavještavanja članova obitelji bio bi potpuno preopterećen. Čak i kada bi se dogodila samo desetina simuliranih smrtnih slučajeva, nadležne službe više ne bi stizale obavljati posao prema dosadašnjim procedurama. Tisuće obitelji morale bi u roku od nekoliko dana saznati da su njihovi sinovi, muževi ili očevi poginuli. Pitanje kako svim tim ljudima priopćiti vijest o smrti stoga je za američku vojsku jednako važno kao i pitanje što učiniti s tijelima poginulih.
Takve bi brojke trebalo podrobnije razmotriti u raspravama o sljedećem vojnom sukobu s Rusijom ili Kinom. Sjedinjene Države mogle su svoje ratove u Iraku i Afganistanu tijekom većeg dijela vremena voditi iz pozicije vojne nadmoći. Protiv druge velike sile to bi bilo znatno teže. Američke zračne baze mogle bi biti uništene, opskrbni putovi presječeni, a cijele postrojbe uništene. Tome treba dodati opasnost od nuklearne eskalacije. Unatoč tome, u zapadnoj politici ponovno se i ponovno govori o vojnoj snazi, odvraćanju i spremnosti na izravnu konfrontaciju. Činjenica da bi takav rat mogao stajati života desetke tisuća američkih vojnika – a vjerojatno i nebrojene civile – rijetko je, međutim, u središtu javnih rasprava. Vlastiti vojni dokumenti itekako daju razloga da se ratnim parolama pristupa s nešto manje oduševljenja. Generali su u svakom slučaju već izračunali koliko bi njihovih ljudi moglo poginuti u takvom krvoproliću.
Pažljivo pokopavanje
U međuvremenu se u Sjevernoj Karolini otišlo još korak dalje. Uz pomoć umjetnih kostura i zatvorenih spremnika za vodu ispitivalo se kako zatrpati grobove, a da se posmrtni ostaci ne zgnječe. Poginule bi se, naime, u nekom trenutku ponovno trebalo iskopati, identificirati i prevesti u Sjedinjene Države. U vježbi je sudjelovalo i oko 130 pripadnika vojne pastoralne službe. Kod tisuća mrtvih individualne pogrebne ceremonije gotovo više ne bi bile moguće. Zato su cijela grobna polja unaprijed blagoslovljena. Ispitivano je čak i fizičko i psihičko opterećenje pripadnika vojne pastoralne službe. Nakon četiri do šest sati oni bi već mogli biti iscrpljeni. Stoga treba osigurati i dovoljno zamjenskog osoblja. Bageri bi naposljetku trebali moći nastaviti raditi danonoćno. Za poginule vojnike tada jednostavno više nema vremena za vlastitu oproštajnu ceremoniju.
Vojnici koji provode takve vježbe ispunjavaju svoju dužnost. Trebaju osigurati da poginuli suborci ne ostanu negdje na bojištu da ondje istrunu, nego da ih se kasnije može identificirati i predati njihovim obiteljima. No zašto se najveća vojna sila na svijetu uopće ponovno mora baviti masovnim grobnicama takvih razmjera? Američki planeri očito smatraju rat s razornim vlastitim gubicima ozbiljnom mogućnošću. I to unatoč tome što bi izravan rat između nuklearnih sila u svakom trenutku mogao izmaknuti kontroli. O mogućim žrtvama među civilnim stanovništvom da i ne govorimo. Nekoliko tisuća mrtvih vojnika u vojnoj se simulaciji lako može evidentirati. Za obitelji koje izgube svoje bližnje to, međutim, malo znači. A političari koji donose odluke o takvim ratovima nakon toga ne moraju osobno vaditi poginule iz grobova.
Pripreme za veliki rat?
Pripreme se u svakom slučaju nastavljaju. Prema „Army Timesu“, rezultati operacije „Dragon Covenant“ trebali bi biti uključeni u vojne propise. Već na proljeće 2027. predviđena je sljedeća vježba. Tada bi inženjerci trebali i noću, uz uređaje za noćno gledanje, vježbati kako pokapati mrtve. Vojska želi osigurati da se s radom može nastaviti čak i u potpunom mraku. U velikom ratu naposljetku bi i noću mogle nastajati tisuće novih leševa.
Tako barem izgledaju simulacije Pentagona. Na kraju su vojnici za odgovorne političare i generale samo ljudski materijal. Diplomacija je očito sporedna. No za zemlju koja je prije samo nekoliko desetljeća – naime tijekom Vijetnamskog rata – odlučila povući se jer je kući morala slati previše lijesova poginulih vojnika, ovo je u svakom slučaju zanimljiv razvoj događaja.
