Napetosti se sve više rasplamsavaju i šire Bliskim istokom.
Tišina oko ishoda jučerašnjeg sastanka Netanyahua u Ovalnom uredu govori sama za sebe. Na zračnoj luci nije ga dočekao nijedan američki vladin dužnosnik, niti mu je bio priređen crveni tepih. Posjet je bio neuspjeh. Izrael je izgubio smjer — njegova strategija „Velikog Izraela“ sada gubi zamah zbog nedostatka i vojnika i kohezije.
Bivši ombudsman Izraelskih obrambenih snaga (IDF), general-bojnik Yitzak Brik, predviđa (Ma’ariv, 26. srpnja) da je kriza izraelskih zaliha presretača „tek uvod u katastrofu koja nam se nadvija nad glavom“:
„U nadolazećim ratovima s Iranom prijetnja će se deseterostruko povećati, do te mjere da ćemo potpuno izgubiti sposobnost presretanja iranskih balističkih projektila. Očekuje se da će ti projektili pogađati naseljena područja, strateške ciljeve, proizvodnu i gospodarsku infrastrukturu, znanstvene i tehnološke institute, obrazovne ustanove, bolnice i ključne industrijske objekte te nas potpuno slomiti.“
Trump napokon razumije — barem se tako čini — da se rat koji je započeo kako bi slomio Iran preokrenuo i sada uništava njega samoga. U stvarnosti ne postoji vojno rješenje, osim da prestane još dublje kopati jamu u kojoj se nalazi.
U međuvremenu, Iran mu ne dopušta da nastavi svoj taktički obrazac, prema kojem započinje kinetički rat (navodno kako bi izvršio pritisak na Iran), a zatim (sljedećih ponedjeljaka) prelazi na razgovore o „skorim sporazumima“ kako bi manipulirao tržištima nafte i cijenama dionica. Prošlog je ponedjeljka „short dump“ na tržištu uzrokovao pad cijene nafte Brent od čak 7,7 %.
Iran također namjerava određivati tempo sukoba, koji će se, u svakom slučaju, dodatno zaoštravati zbog američkih pokušaja širenja pritiska iz okruženja, kako bi Sjedinjene Države prividno prisilile Iran da prihvati nametnuti „mir“.
No umjesto povećanja pritiska na Iran, Trumpova strategija raspiruje požar u regiji i povećava rizik od nekontrolirane eskalacije.
Najnoviji događaji — uključujući jemensku objavu politike „opsada za opsadu“ protiv saudijskih zračnih i morskih luka te napade na dvije velike rafinerije Aramca, kojima je onesposobljen saudijski naftovod prema Crvenom moru — nisu samo gurnuli Saudijsku Arabiju u sukob s Jemenom, nego i (zajedno sa Središnjim zapovjedništvom SAD-a – CENTCOM) u sukob s milicijama Jedinica narodne mobilizacije (PMU) u Iraku, za koje Saudijska Arabija tvrdi da su odgovorne za uništenje rafinerija (iako Hash’d al-Shaabi to odlučno poriče). Ove dvije epizode ipak naglašavaju u kojoj mjeri „Trumpov rat“ destabilizira ionako krhku regiju.
Jučer je Saudijska Arabija, zajedno sa Sjedinjenim Državama, izvela opsežne zračne napade na najmanje šest iračkih gradova, pri čemu je poginulo najmanje 20 pripadnika PMU-a, a deseci drugih su ranjeni.
Zašto bi Saudijska Arabija napala Hash’d, a ne Jemen? Vjerojatno zato što bi Ansar Allah uzvratio raketnim napadima i pritom uništio ono malo saudijske naftne infrastrukture što je još preostalo.
Kada je Iran doznao za američke napade na položaje Hash’d al-Shaabija, u skladu s načelom da je „napad na jednog člana Osovine napad na sve“, odgovorio je ispaljivanjem balističkih projektila na američke baze u Jordanu.
Time su regionalnom žarištu dodane još dvije nove bojišnice — iračka bojišnica Hash’d al-Shaabija i jemensko-saudijska bojišnica. Ipak, u pozadini tinjaju i druga moguća žarišta: izraelski ministar obrane o Libanonu se hvali da su:
„Dvadeset i četiri libanonska sela, stara stotinama godina, uništena. Sve zgrade, ne kuću po kuću, nego čitava sela, sravnjena su sa zemljom. Njihovo uništenje je dovršeno. Morate shvatiti: između 15.000 i 20.000 kuća u sva 24 sela je uništeno — a danas je uništeno 70 % Gaze.“
Još je važnije to što je izraelski ministar nacionalne sigurnosti Ben Gvir obećao pokrenuti rat doseljenika protiv Palestinaca na Zapadnoj obali kako bi prisilio Palestince na „dobrovoljni“ odlazak. Ben Gvir tvrdi da je razdoblje uoči izbora u Izraelu najpovoljniji trenutak za izazivanje krize, što bi, prema njegovim riječima, moglo dovesti do evakuacije čitavih palestinskih sela.
Kao da ovaj kaos nije dovoljan, američki projektili su 25. srpnja pogodili stožer mornarice Revolucionarne garde u području Ziba Kenar, na obali Kaspijskog jezera, u pokrajini Gilan.
Komentator M. K. Bhadrakumar navodi:
„Kaspijsko jezero predstavlja strateški iznimno važan opskrbni pravac između Rusije i Irana. Bandar Anzali za Teheran znači isto što i luka Odesa za Kijev, gdje pristižu zapadne isporuke oružja. Zbog toga ukrajinski napad na iranski trgovački brod u Kaspijskom jezeru, u ruskim teritorijalnim vodama, prošle subote — prvi takav napad od početka rata između Rusije i Ukrajine — nipošto nije izoliran incident… Kijev je preuzeo odgovornost za napad na iranski brod, čime pokazuje da je jedna od najstabilnijih sigurnosnih zona Euroazije sada postala ranjiva na izravne posljedice rata u Ukrajini.“
I New York Times i Wall Street Journal izvještavaju da je ukrajinski napad nagovještaj spajanja dvaju ratova — rata u Ukrajini protiv Rusije i izraelsko-američkog rata protiv Irana. To sugerira da bi ukrajinski napad na iranski brod mogao biti pažljivo odmjeren potez Washingtona, pri čemu Ukrajina djeluje usklađeno s američkim bombardiranjem iranske pokrajine Gilan.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov izjavio je ovoga tjedna da se prijavljeni ukrajinski napad na iranski brod u Kaspijskom jezeru mora smatrati napadom na sam Iran, istaknuvši da taj incident dodatno potvrđuje potrebu za okončanjem onoga što je opisao kao prijetnju koja dolazi iz Kijeva. Optužio je Ukrajinu da proširuje opseg onoga što je nazvao svojim „terorističkim napadima“.
Što se, dakle, događa? Nije jasno je li ukrajinski napad na iranski brod (u kojem je poginuo jedan iranski mornar) — za koji Kijev netočno tvrdi da je prevozio pošiljku oružja — bio samo djetinjasti pokušaj Zelenskog da privuče pozornost Trumpa („tate“) ili je riječ o nečemu mnogo ozbiljnijem. Zelenski se u više navrata žalio da rat s Iranom odvlači pozornost Zapada od „njegovog“ rata s Rusijom. Je li ovo bio pokušaj da se Trump ponovno usmjeri na rat u Ukrajini?
Sve su se te struje susrele u Washingtonu tijekom komemoracije za Lindseyja Grahama, i to u trenutku kada je Laura Loomer — influencerica pokreta MAGA čiji utjecaj slabi, ali koju Trump očito voli i rado sluša — napravila vrlo javni zaokret od 180 stupnjeva te se iznenada prometnula u najveću zagovornicu i promotoricu Ukrajine (možda preuzimajući ulogu pokojnog Lindseyja Grahama).
Na internetu se naširoko nagađa da bi njezino medijski popraćeno „obraćenje poput Pavlova“ moglo označiti važnu političku prekretnicu u Sjedinjenim Državama. No jednako je moguće da je riječ o prolaznom trenutku koji će brzo izblijedjeti. Loomer nema gotovo nikakav utjecaj među mlađim pristašama pokreta MAGA, ali i dalje ima određeni utjecaj među Trumpovim pristašama starijima od 65 godina koji prate Fox News.
Ipak, trenutačno se tvrdi da Loomerin radikalni zaokret u stavovima označava početak opsežne psihološko-propagandne operacije (psyop), čiji je cilj uvjeriti Amerikance da se „intervencionistička Amerika“ može uskladiti s načelom „America First“ te da je stoga prihvatljivo podržati vojni sukob s Rusijom. Takozvani „Loomer-meme“, da se tako izrazimo, predstavlja se kao prijekor pristašama MAGA-e koji slijede Pata Buchanana i njegovu političku liniju, sažetu u naslovu njegove knjige: A Republic – Not an Empire: Reclaiming America’s Destiny.
(Naravno, u Izraelu se pozdravlja svaki pomak američkog javnog mnijenja u korist američkog vojnog intervencionizma.)
Može li ovaj zaokret dovesti do toga da Trump zauzme proaktivniji stav prema Ukrajini? To ne znamo. Loomer je obećala da će Trumpa detaljno izvijestiti o svom putovanju u Ukrajinu i susretu sa Zelenskim. Hoće li je Trump poslušati? Ili će je saslušati, ali njezinim riječima neće pridavati važnost? Tko to može znati?
Poanta je u tome da kampanja odnosa s javnošću, koja Ukrajinu prikazuje kao „pobjednika“ — premda to nije potvrđeno činjenicama — dobiva sve veću potporu barem dijela američke javnosti. Michael Wolff, koji godinama prati Trumpa i njegov je biograf, primjećuje da:
„Loomerin zaokret od 180 stupnjeva u vezi s Ukrajinom očito je već u tijeku [odnosno, dobiva na zamahu]. Zelenski je sada u gradu… Provest će neko vrijeme s Trumpom. A Trump, pa kako bi mogao ne primijetiti da je u ovom trenutku prednost očito na strani Ukrajine?“
„U širem smislu, vanjska politika ove administracije bila je potpuna katastrofa… Pitanje Irana potpuna je katastrofa. Približavanje Rusiji očito je bila pogrešna odluka… Zelenski, koji je [ranije] bio prikazivan kao gubitnik, sada je pobjednik – a sve ostalo sada se smatra Trumpovim ‘pogrešnim odlukama’. U tom kontekstu njemu [Trumpu] hitno je potreban uspjeh.
I Ukrajina počinje izgledati kao nešto što bi moglo postati njegov uspjeh – iskorištavanjem sprovoda Lindseyja Grahama za prijelaz na uspješniju strategiju prema Ukrajini. Smrt bi se mogla pokazati kao izvrstan PR-potez. Bingo. Da. Rusija je u problemima.“
Naravno, šokantno je promatrati kako se zapadnim elitama može manipulirati nemilosrdnim odnosima s javnošću (PR-om). Ipak, Wolffove primjedbe nisu tek tračevi ili trivijalnosti. One odražavaju svojevrsnu masovnu psihozu koja sve više uzima maha. To nije racionalan proces, nego ga potiču interesne skupine i financijski moćni krugovi koji slijede vlastite ciljeve.
Pogledajmo obrazac — Zelenski se Europi i Trumpu želi predstaviti kao „pobjednik“. Europa ga potiče da njihovim projektilima gađa ciljeve duboko na ruskom teritoriju kako bi prisilila Rusiju na prihvaćanje primirja. Trump tijekom sastanka skupine G7 izražava odobravanje napada na Rusiju. Prvi zupčanik tog mehanizma pokreće se napadima dronovima na ruske rafinerije. Nakon Trumpovih pozitivnih izjava na sastanku G7, mehanizam prelazi u viši stupanj i sada je eskalirao do napada na ruske civilne ciljeve (Wildberries, internetsku platformu za potrošače, te ubojstava u kampovima za odmor) uz uporabu projektila većeg dometa i snažnijih bojnih glava.
Ukrajina istodobno napada iranski brod u Kaspijskom jezeru. Iranska revolucionarna garda (IRGC) prijeti odmazdom. IRGC prijeti Ujedinjenom Kraljevstvu (i Cipru) zbog njihove sve veće uključenosti u rat protiv Irana.
Europa to smatra ruskim blefom i nastavlja izvoditi raketne napade duboko na ruskom teritoriju. Međutim, Rusija ne može dopustiti da se takvi napadi nastave i dodatno eskaliraju. U međuvremenu, Bliski istok tiho gori. Iran neće popustiti pred Trumpovom prisilom, niti će Kina popustiti pod pritiskom američkih sankcija.
Trumpu jednostavno nisu na raspolaganju vojna rješenja. Najviše što može učiniti jest spriječiti da se svi ti sukobi spoje u jedan globalni rat.
