NATO-ov rat protiv Rusije 2030.: RAND već planira ratnu ekonomiju.
Najprije je RAND Corporation istraživao kako se Rusiju može gospodarski i vojno preopteretiti. Sada je utjecajni američki think tank simulirao rat između Rusije i NATO-a 2030. godine. Ovoga puta Europljani ne bi trebali osigurati samo vojnike i oružje, nego i preusmjeriti svoje gospodarstvo na ratni način funkcioniranja. U to su uključene i moguće prisilne mjere protiv poduzeća i radne snage.
Izravan rat s Rusijom, razorna razaranja velikih razmjera u Europi i gospodarstvo koje se mora podrediti vojnim potrebama. Takvim se scenarijima bavi RAND Europe u svojoj studiji „Ready for War 2030: A Scenario” („Spremni za rat 2030.: scenarij”), objavljenoj 10. studenoga, koja obuhvaća 56 stranica. Europski ogranak američke organizacije RAND Corporation u njoj istražuje kako bi Velika Britanija i ostale članice NATO-a mogle voditi i preživjeti veliki rat protiv Rusije.
Međutim, stvarni politički potencijal ovih prijedloga ne krije se u vojnim simulacijama, nego prije svega u preporukama autora. One se bave državnim ovlastima za mobilizaciju gospodarstva. Poduzeća bi mogla biti obvezna davati prednost određenim narudžbama, dok bi vlada odlučivala o raspodjeli sirovina, resursa i radne snage. Takvo ratno gospodarstvo trebalo bi pripremiti već u mirnodopsko vrijeme. Sve to zvuči kao da su politički stratezi RAND-a preuzeli ponešto iz Njemačke 1930-ih godina.
RAND je još 2019. želio preopteretiti Rusiju
Činjenica da se upravo RAND bavi takvim scenarijem ima svoju povijest. Još u travnju 2019. američki think tank objavio je studiju „Extending Russia: Competing from Advantageous Ground” („Preopterećivanje Rusije: suprotstavljanje s povoljnog položaja”). U njoj su istražene različite mogućnosti gospodarskog, geopolitičkog i vojnog pritiska na Rusiju te njezina poticanja na skupe protumjere. Stratezi su, među ostalim, analizirali dodatne gospodarske sankcije, povećanje američke proizvodnje energije, daljnje isporuke oružja Ukrajini i mjere za slabljenje ruskih struktura moći. Pritom je izričito bilo riječ o iskorištavanju ruskih slabosti i poticanju Moskve na prekomjerno trošenje vlastitih resursa. Autori su gospodarske mjere ocijenili relativno izglednima za uspjeh, dok su kod drugih mogućnosti upozorili na znatne rizike od eskalacije.
Report24 se ovom strategijom već više puta bavio. U ožujku 2025. postavljeno je pitanje je li Ukrajina postala žrtveni pijun u geopolitičkoj borbi za prevlast između Washingtona i Moskve. Naposljetku, slabljenje Rusije bilo je jedan od izričito navedenih ciljeva Bidenove administracije. Dok su Ukrajinci vodili rat na vlastitom teritoriju, europske države morale su izdvojiti milijarde za isporuke oružja i gospodarsku pomoć. Tome su se pridružile i gospodarske posljedice sankcija te energetske krize.
Sedam godina nakon tadašnjeg RAND-ova dokumenta sada se razrađuje sljedeća razina eskalacije. U središtu više nije gospodarsko preopterećivanje Rusije, nego izravan rat između NATO-a i najveće nuklearne sile na svijetu. Povezani rizici za Europu bili bi neusporedivo veći od onih u ukrajinskom ratu.
Putin umire – a 2030. izbija veliki rat
Autori RAND-a osmislili su fiktivni slijed događaja. U siječnju 2027. Vladimir Putin umire prirodnom smrću. Nakon borbe za vlast u Kremlju, rusko predsjedništvo preuzima bivši general FSB-a. On pristaje na primirje u Ukrajini uz posredovanje Washingtona, ali naknadni mirovni pregovori propadaju. Sukob se zamrzava, dok Moskva ponovno izgrađuje svoje oružane snage. U sljedećim godinama napetosti s NATO-om postaju sve veće. Pojačavaju se kibernetički napadi, sabotaže i druge prikrivene operacije. Istodobno se Sjedinjene Američke Države zbog međunarodnih kriza sve više vojno angažiraju na drugim područjima. Europske članice NATO-a stoga moraju djelovati uglavnom bez dodatne američke potpore.
U svibnju 2030. situacija naposljetku eskalira na Baltiku. U estonskom pograničnom gradu Narvi dolazi do nemira među stanovništvom koje govori ruski. Moskva to koristi kao povod za vojnu invaziju. NATO aktivira članak 5. i šalje postrojbe u Estoniju. Iz ograničene ruske operacije razvija se rat velikih razmjera, tijekom kojeg su napadnuti i britanski vojni objekti te važna infrastrukturna postrojenja.
U studenome 2030. dolazi do primirja. Europske oružane snage iscrpljene su, Rusija i dalje drži pod okupacijom dijelove Estonije, a NATO je znatno izgubio vjerodostojnost. Vojna pobjeda nije na vidiku ni za jednu stranu. RAND pritom ne opisuje stvarnu prognozu rata, nego hipotetski scenarij. Međutim, prijedlozi koji iz njega proizlaze, a odnose se na pripremu Ujedinjenog Kraljevstva za takav sukob, sasvim su ozbiljni.
Gospodarstvo treba podrediti vojsci
Na 16. stranici studije autori se bave prijelazom na ratno gospodarstvo. Prema njihovim preporukama, Velika Britanija trebala bi zakonski odrediti uvjete pod kojima bi vlada u kriznim okolnostima mogla poduzeća i radnike obvezati na obavljanje određenih poslova. Među predloženim mjerama navode se državno određivanje prioriteta u proizvodnim narudžbama te raspodjela materijala, resursa i osoblja. Čak bi i naknade za pogođena poduzeća trebalo unaprijed regulirati. Odgovarajuće ovlasti, dakle, ne bi trebalo tek uspostavljati nakon izbijanja rata.
Za poduzeća bi to značilo da bi njihove gospodarske odluke u slučaju izvanrednih okolnosti mogle biti podređene vojnim prioritetima. Država bi tada mogla određivati što će se proizvoditi, koje narudžbe imaju prednost i gdje će se rasporediti raspoloživa radna snaga. U skladu s tim trebalo bi pripremiti i opskrbne lance. RAND preporučuje sustavno evidentiranje kritičnih ovisnosti, stvaranje strateških zaliha i vraćanje važnih proizvodnih kapaciteta u vlastitu zemlju ili u savezničke države. Tome se pridružuju prijedlozi za tješnju suradnju proizvođača naoružanja, civilnih industrijskih poduzeća i obrazovnih ustanova.
Dok se europska poduzeća već suočavaju s visokim troškovima energije, rastućim davanjima i oslabljenim gospodarstvom, istodobno bi trebalo dodatno ubrzati i industrijske pripreme za mogući veliki rat. Milijarde potrebne za to morale bi se odnekud osigurati. Industrija naoružanja pritom se može radovati dodatnim narudžbama. Barem dok uopće bude mogla doći do kritičnih minerala potrebnih za proizvodnju visokotehnološkog oružja. Njihovu većinu, međutim, kontrolira Kina.
RAND je i sam upozoravao na opasnu spiralu eskalacije
Zanimljivo je da je isti think tank u veljači 2024. objavio studiju čiji se rezultati vjerojatno neće svidjeti zagovornicima europskog naoružavanja. U studiji „Planning for the Aftermath” („Planiranje razdoblja nakon rata”) istraživači RAND-a Samuel Charap i Miranda Priebe analizirali su različite mogućnosti američke politike prema Rusiji nakon ukrajinskog rata. Na 119. stranici dolaze do znakovitog zaključka: u oba analizirana poslijeratna scenarija rizik od velikog vojnog sukoba bio bi veći u slučaju oštrog američkog konfrontacijskog pristupa nego u slučaju manje agresivne politike. Dodatne vojne napetosti, uzajamna pogrešna tumačenja i nestabilna dinamika kriznih situacija mogli bi povećati opasnost od izravnog sukoba.
Istraživači nadalje tvrde da dodatno raspoređivanje američkih postrojbi u Europi ne bi nužno poboljšalo odvraćanje. NATO već raspolaže znatnim vojnim prednostima. Dodatni pritisak na Rusiju stoga bi mogao donijeti više rizika nego koristi. Riječ je o značajnoj procjeni. Dok europski političari sve veće vojne izdatke opravdavaju navodno rastućom ruskom prijetnjom, sam RAND upozoravao je da bi zaoštravanje konfrontacijskog pristupa moglo povećati opasnost od rata.
Studije potječu od različitih istraživačkih timova i bave se različitim pitanjima. To, međutim, ne mijenja političku proturječnost: jedna RAND-ova analiza pokazuje kako dodatno zaoštravanje sukoba može povećati rizik od rata između NATO-a i Rusije. Najnovija studija sada opisuje kakve bi goleme vojne i gospodarske napore takav rat zahtijevao. S obzirom na te spoznaje, činjenica da diplomacija i kontrola naoružanja u političkoj raspravi u Europi dobivaju relativno malo pozornosti teško može djelovati umirujuće. Naposljetku, ovdje nije riječ o ograničenom regionalnom sukobu, nego o mogućem izravnom sukobu nuklearnih sila.
Bruxelles već mobilizira stotine milijardi
Razmišljanja RAND Europea uklapaju se u politiku naoružavanja europskih članica NATO-a. Europska komisija programom „ReArm Europe / Readiness 2030” želi omogućiti obrambena ulaganja u iznosu do 800 milijardi eura. Od toga se do 150 milijardi eura odnosi na zajednički kreditni instrument SAFE. Ostatak bi se trebao mobilizirati ponajprije dodatnim nacionalnim vojnim izdacima, ublažavanjem proračunskih pravila i privatnim kapitalom.
Za europske porezne obveznike to podrazumijeva znatno financijsko opterećenje. Dok se kod infrastrukturnih projekata, komunalnih usluga i drugih državnih zadaća često poziva na nedostatak novca, za naoružavanje se stvaraju novi financijski manevarski prostori. I dodatno zaduživanje izričito je dio bruxelleskog plana. Report24 je još u rujnu izvijestio o razmatranjima NATO-a u vezi s mogućim ratom na dvije fronte protiv Rusije i Kine. Ako bi Washington morao svoje vojne snage uglavnom angažirati u indo-pacifičkoj regiji, Europljani bi velik dio rata protiv Rusije morali voditi sami. Upravo se ta pretpostavka pojavljuje i u novom RAND-ovu scenariju.
Njemačka bi pritom mogla imati osobito važnu ulogu. Savezna Republika raspolaže jednim od najvećih gospodarstava u Europi, a istodobno bi trebala izdvajati više novca za NATO i osigurati dodatne vojne sposobnosti. Time raste i politički pritisak na njemačku industriju da svoje proizvodne kapacitete u većoj mjeri usmjeri prema vojnim zahtjevima.
Austrija, doduše, nije članica NATO-a i stoga nije vezana njegovim vojnim savezničkim obvezama. Međutim, kao članica EU-a sudjeluje u europskoj raspravi o obrani i financiranju. Prisilne ovlasti koje RAND razmatra za Veliku Britaniju ne odnose se na Austriju. Ipak, gospodarske i financijske posljedice europskog naoružavanja mogu pogoditi i austrijska poduzeća i porezne obveznike.
U Velikoj Britaniji RAND svojim razmatranjima ide još jedan odlučujući korak dalje. Prema mišljenju autora, nadležni se više ne bi smjeli oslanjati isključivo na dobrovoljne sporazume s industrijom. Umjesto toga preporučuje se da se već danas uspostave zakonski temelji za obveznu mobilizaciju poduzeća i radne snage u kriznim okolnostima. To bi uključivalo narudžbe s prioritetom, državnu raspodjelu materijala i intervencije u raspoređivanje zaposlenika. Odgovarajuće odredbe o naknadama na teret poreznih obveznika trebalo bi također unaprijed pripremiti.
