NATO planira rat na dva fronta protiv Rusije i Kine.
NATO sve više usmjerava svoje planiranje na mogući rat istodobno u dvjema svjetskim regijama. Glavni tajnik Mark Rutte otvoreno opisuje scenarij u kojem Kina kreće protiv Tajvana, dok Rusija istodobno veže NATO uz Europu. Dok milijarde odlaze na novo oružje, streljivo i postrojbe, istodobni sukob s dvjema nuklearnim silama postaje predmet strateških planskih vježbi.
Na konferenciji njemačkih diplomatskih predstavništava u Berlinu Rutte je 10. rujna, u za NATO neuobičajeno otvorenom tonu, govorio o razmatranjima unutar NATO-a i Sjedinjenih Država. Washington smatra da postoji opasnost od prevelikog rasipanja svojih vojnih resursa ako Europa ne preuzme znatno veću odgovornost. Sjedinjene Države naposljetku moraju zadržati snage i za Indo-Pacifik. Potom je čelnik NATO-a izložio stvarni scenarij. Ako bi Kina krenula protiv Tajvana ili nekog drugog dijela takozvanog prvog otočnog lanca, kineski predsjednik Xi Jinping, prema Rutteovoj procjeni, najprije bi kontaktirao Vladimira Putina kako bi Rusija zaokupila Zapad u Europi. Tada bi NATO, kako je rekao Rutte, imao „ozbiljan problem na oba bojišta“. Europa i Indo-Pacifik sve su više međusobno povezani.
Iza te izjave stoji jasna vojna računica: europske članice NATO-a trebale bi postati dovoljno snažne da same preuzmu najveći dio mogućeg rata protiv Rusije. Na taj bi način Sjedinjene Države u slučaju izbijanja sukoba mogle preusmjeriti više snaga protiv Kine. Odgovarajuće naoružavanje već je u tijeku. Rutte je u Berlinu ukazao na visoke ruske vojne izdatke i time obrazložio daljnje jačanje snaga NATO-a. Međutim, činjenicu da su oni prije svega povezani s ratom u Ukrajini čini se da pomno zanemaruje. Njemačka i druge europske države u međuvremenu također povećavaju svoje vojne proračune, proširuju proizvodnju streljiva i vojnu industriju te osiguravaju dodatne postrojbe za istočno krilo NATO-a.
Scenariji dvostrukog rata već se testiraju
Koliko se ozbiljno shvaća ovaj scenarij dvostrukog rata pokazuje planska vježba francuske Foundation for Strategic Research i European Values Center. U simulaciji je kineska djelomična blokada Tajvana povezana s istodobnim ruskim koracima eskalacije na istočnom krilu NATO-a. Vježba je održana još u rujnu 2025., a završno izvješće objavljeno je u lipnju ove godine.
Sudionici su tako prilično precizno prošli kroz upravo onu situaciju koju Rutte sada javno opisuje: kriza oko Tajvana na istoku, vojni pritisak Rusije na zapadu. Izvješće navodi znatne strukturne, političke i operativne slabosti Europe u slučaju takve dvostruke krize. Posebno problematični bili bi nedostatak koordinacije, ograničene sposobnosti te i dalje snažna ovisnost o američkoj potpori. U scenariju su se Sjedinjene Države prije svega usredotočile na istočnu Aziju. Europa se stoga u velikoj mjeri morala sama nositi s eskalacijom na istočnom krilu NATO-a. Dodatne američke snage bile su dostupne samo u ograničenoj mjeri.
Time postaje razumljivo zašto NATO trenutačno s tolikom snagom pritišće na povećanje europskih vojnih izdataka. Više vojnika, više tenkova, više topništva, više protuzračne obrane i veće zalihe streljiva trebali bi Europu održati sposobnom za vođenje rata čak i onda kada su Washingtonu potrebne njegove snage na Pacifiku. Hoće li Xi u slučaju stvarnog sukoba doista nazvati Putina i zatražiti istodobni ruski napad, ni Rutte ne zna. Riječ je o scenariju NATO-a. No taj scenarij svakako ulazi u planske vježbe, planiranje postrojbi i odluke o naoružavanju.
Dok diplomati govore o sigurnosti i odvraćanju, vojni planeri istodobno već računaju na rat protiv Rusije i Kine. Europa bi se prema tom modelu trebala naoružavati, vezati vlastite snage i Washingtonu osloboditi ruke za Pacifik. No zagovornici naoružavanja rado zaboravljaju jednu okolnost: Rusija je najveća nuklearna sila na svijetu – i više je nego dovoljno puta jasno dala do znanja da bi u slučaju stvarnog sukoba upotrijebila i nuklearno oružje. No tada svi ti tenkovi, topnički položaji i slično više ne bi imali osobitu korist. Je li to uopće jasno zagovornicima rata?
