Odbacivanje stavova State Departmenta koji se ne slažu s njegovim vlastitim, te otpuštanje viših analitičara od strane obavještajnog vodstva čija je klasificirana, iskrena analiza opovrgnula neutemeljene tvrdnje vlade da je venezuelski predsjednik Nicolás Maduro kontrolirao bandu Tren de Aragua i koristio je za napad na Sjedinjene Države, smanjili su spremnost kolekcionara i analitičara da vam pruže nepristrane, neutralne i točne obavještajne podatke.

To smo već vidjeli – tijekom brojnih obavještajnih i vanjskopolitičkih debakla, uključujući izmišljene tvrdnje o oružju za masovno uništenje u Iraku. I sjećamo se katastrofalnih posljedica za zemlju i njezine vođe.

Postoji prostor za raspravu o opravdanosti nekih sankcija protiv Venezuele. Madurovo postupanje s izborima s pravom je dovedeno u pitanje, na primjer. No, američki otpor promjenama koje je donio izbor pokojnog predsjednika Cháveza 1999. godine bio je neumoljiv veći dio u ovih 26 godina.

Američka vlada pod predsjednicima obiju stranaka nametnula je sankcije kako bi osakatila gospodarstvo zemlje; identificirala je, obučavala i financirala protivnike, uključujući i one koji su pribjegli sličnom nasilju onome za koje optužujemo vladu; i – što je još važnije – podržala je nekoliko neuspjelih pokušaja rušenja vlada Cháveza i Madura (s različitim stupnjevima sudjelovanja), uključujući i očiti pokušaj atentata na Madura koji se dogodio jučer.

Rezultati su bili pogubni za američke interese.

• Maduro je bio bolji u mobiliziranju podrške na ulicama nego u upravljanju gospodarstvom, ali američke sankcije – usmjerene na uništavanje naftne industrije koja čini 90 posto državnih prihoda – bile su glavni pokretač egzodusa milijuna Venezuelanaca u susjedne zemlje i Sjedinjene Države.
• Opća iscrpljenost uzrokovana američkim sankcijama i, u novije vrijeme, strah od američkih vojnih napada doista je potaknula očaj među nekim venezuelskim građanima – koji bi čak i pozdravili mir po cijenu državnog udara – ali politika Washingtona zapravo je ujedinila Madurov vodeći tim.
• Vojni časnici, na koje SAD očito računaju da će se pobuniti, boje se što će im učiniti američki pravosudni sustav i nasljedna vlada. Klasifikacija Madurove vlade kao šefa “Kartela podzemlja”, čije postojanje nije dokazano, i kao “narkoterorista” – predsjednika zemlje koja ne proizvodi drogu i nema izravne veze s njihovim prijevozom – za vojsku je dokaz da bi Washington u konačnici mogao izmisliti bilo kakve “činjenice” kako bi ih progonio.
• Oporbena koalicija dobro je prošla na prošlim nacionalnim izborima, ali frakcija koju favoriziraju SAD i njezini vođe toliko su je duboko podijelili da je izuzetno malo vjerojatno da će moći ujediniti naciju i vladu. Njihovu retoriku karakteriziraju prodemokratski slogani, ali gotovo svi ozbiljni analitičari vide malo dokaza da imaju disciplinu da se odupru snažnim iskušenjima neobuzdane moći – i osvete.
• Američka politika “maksimalnog pritiska” i zveckanje oružjem na Karibima čine nas tiraninima diljem Latinske Amerike, ako ne i svijeta – poput hegemona koji očajnički želi pokazati da može djelovati nemilosrdno i nekažnjeno u onome što smatra svojim dvorištem.
• Vlada nije pružila nikakve dokaze da su gliseri koje je uništila prevozili drogu u Sjedinjene Države, dok većina dokaza sugerira da nisu. Iako neke latinoameričke vlade nisu krile svoju nesklonost prema Maduru, sram ih je što Sjedinjene Države pribjegavaju samo batinama, uključujući prijetnje vojnim napadima, bez ikakvih vjerodostojnih izgleda za pregovore ili ustupke. Oni poznaju povijest bolje od nas: ono što radimo njihovim susjedima prije ili kasnije bit će u našem arsenalu protiv njih – ako se ikada usude proturječiti nam. Taj strah rađa lažne saveznike.