Netanyahu ima novi plan za namamljivanje Trumpa u rat s iranom.
Posljednjih dana, Trumpova administracija ukrcala se ili zaplijenila tri tankera koji su prevozili venezuelansku naftu ili su išli prema Venezueli (poput Belle 1). Najgroznija zapljena – s pravnog gledišta – bila je brod u kineskom vlasništvu, koji je plovio pod panamskom zastavom i navodno je bio namijenjen Kini, a koji, štoviše, nije na nijednom popisu sankcija.
U drugoj zoni sukoba, Ukrajinska sigurnosna služba (SBU) prošlog je petka tvrdila da je dronovima u Sredozemnom moru kod obale Maroka napala takozvani ruski tanker “flote sjene”, Qendil. SBU nije pružila daljnje detalje o napadu, uključujući kako je uspjela rasporediti dron u Sredozemnom moru (2000 km od Ukrajine) ili odakle je navodno lansiran. Izvor SBU-a izjavio je da je teretni brod u vrijeme napada bio prazan.
Predsjednik Putin je, usred svog godišnjeg maratona pitanja i odgovora, obećao da će Rusija uzvratiti udarac.
“Blokade”, zapljene i napadi su očito ratni činovi (unatoč tvrdnji SAD-a da posjeduje svu naftu koju Venezuela proizvodi dok se ne riješe svi povijesni američki pravni zahtjevi protiv Venezuele). Ovaj incident s tankerom još je jedan korak prema bezakonju u američkoj vanjskoj politici.
Ove akcije prvenstveno su usmjerene protiv Kine (koja ima značajne interese u venezuelanskoj naftnoj industriji) i Rusije, koja dugo održava bliske veze i s Venezuelom i s Kubom (koja je sada također pod Trumpovom “blokadom”). Tome dodajte 11 milijardi dolara vrijedno oružje koje se šalje Tajvanu – uključujući značajan broj raketnih sustava srednjeg i dugog dometa, uključujući 82 lansera HIMARS s raketama ATACMS, koje tajvanske snage mogu koristiti za napad na ciljeve preko Tajvanskog tjesnaca.
Ova najnovija pošiljka oružja razbjesnila je Kinu.
Sve to sugerira da je Nacionalna strateška izjava (NSS) o Kini – u kojoj se navodi da Washington više ne smatra Kinu “primarnom prijetnjom”, već samo ekonomskim konkurentom – ništa više od besmislene retorike. Kina se zapravo tretira kao neprijateljska prijetnja i odgovorit će u skladu s tim.
Kina i Rusija će suditi Trumpovoj administraciji po njezinim postupcima, a ne po retorici o NSS-u. A signali jasno ukazuju na daljnju eskalaciju.
Stavite sve ovo u kontekst “curenja informacija” visokih Trumpovih dužnosnika koje direktorica Nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard naziva ” lažima i propagandom “. Ona tvrdi da su tvrdnje da “američka obavještajna zajednica podržava stav EU/NATO-a da Rusija želi napasti i osvojiti Europu (kako bi mobilizirala podršku za proratne politike)” laži koje šire, kako ih ona naziva, “ratni huškači Duboke države i njihovi propagandni kanali… kako bi potkopali Trumpove napore da donese mir Ukrajini”.
„Istina je“, piše Gabbard na X-u, „suprotna“:
Američka obavještajna zajednica obavijestila je kreatore politike, uključujući demokratskog člana HPSCI-ja kojeg je citirao Reuters, da američka obavještajna zajednica procjenjuje da Rusija želi izbjeći veći rat s NATO-om. Također procjenjuje da Rusija – kao što su pokazale posljednje godine – nema kapacitet za invaziju i okupaciju Europe.
Ono što Gabbard ovdje jasno daje do znanja jest da postoji otvoreni unutarnji sukob na vrhu Trumpove administracije. S jedne strane su CIA, jastrebovi i njihovi europski saveznici; s druge strane, Gabbardini obavještajni analitičari i šira američka baza.
Gdje je u svemu tome mjesto samog Trumpa? Zašto se pozicionira na rubu novog kruga sukoba s Kinom? Zašto bi to učinio sada kada su američke ekonomske strukture toliko krhke, a Kina je pokazala značajnu ekonomsku moć? Je li objašnjenje doista tako jednostavno kao taktika odvraćanja pažnje za objavljivanje novih Epsteinovih slika?
Štoviše, zašto je Trump poslao gospodu Witkoffa i Kushnera u Berlin kada je već bilo jasno da europske stranke žele sabotirati pregovarački proces s Rusijom? Dva američka “izaslanika” nisu potpisala europski prijedlog. Šutjeli su, ali se nisu ni protivili – čak ni kada su predložena sigurnosna jamstva u stilu NATO-a iz članka 5.
I tko je zapravo dao podatke o ciljanju koji su (očito) omogućili Ukrajini da napadne Qendil uz sjevernoafričku obalu, 2000 km od Ukrajine? Koji je zaključak Putin trebao izvući iz ova dva incidenta? Rusi su nesumnjivo izvukli vlastite zaključke.
Zašto je Iran također bio umiješan u zapljenu iranskog tankera Bella 1, koji je očito plovio pod gvajanskom zastavom i plovio prema Venezueli? Je li ovo početak nove faze u iranskom ratu tankerima, koji je izvorno vodio Izrael? Je li ispravno da Netanyahu i određene skupine unutar Izraela dodatno eskaliraju napetosti oko Irana?
To je pitanje relevantno jer bi Netanyahu trebao otputovati u Palm Beach u Miamiju 28. prosinca, s ciljem da u sljedećim danima održi jedan ili eventualno dva sastanka s Trumpom u Mar-a-Lagu (iako ti sastanci u vrijeme pisanja ovog teksta nisu potvrđeni).
Čini se da iza Netanyahuovih najvećih ambicija ne stoje Hamas ili Gaza Faza dva, već Iran.
Pitanja Gaze i Hamasa stoga će vjerojatno igrati sporednu ulogu u “novom” narativu koji oblikuje ured izraelskog premijera. Iran se Trumpu više neće predstavljati kao da je na putu prema “nuklearnom proboju”, prema starom klišeju.
To je stara priča. Nova, kako piše vodeća izraelska komentatorica Anna Barsky na hebrejskom u Ma’arivu, glasi:
„Neposrednija prijetnja ovdje – čak i veća od same nuklearne energije – jest iranska sustavna obnova srednjeg sloja: industrije balističkih projektila, proizvodnih linija i sposobnosti popravka oštećenih sustava protuzračne obrane.“
Ne zato što je nuklearno pitanje nestalo s dnevnog reda, već zato što su projektili ključ iranske sposobnosti da zaštiti – i napadne – sve ostalo. Bez raketnih i protuzračnih štitova, nuklearni objekti su ranjive mete. Međutim, s takvim štitom postaju mnogo složeniji strateški problem. A evo i točke koja često izmiče javnoj raspravi: Iran se ne ‘oporavlja’ da bi se vratio onome što je bio, već da bi se vratio drugačije.
Drugim riječima, ‘oporavak raketa’ i ‘oporavak nuklearnog oružja’ nisu dvije odvojene osi, već jedan sustav – a to je ozbiljna briga za Izrael. Rakete su ljuska, ljuska omogućuje nuklearnu energiju, a ta nuklearna energija – čak i ako se odbije – ostaje krajnji iranski cilj.
Poruka koju će Netanyahu prenijeti u Mar-a-Lago je da „Izrael neće dopustiti Iranu da obnovi raketni i obrambeni kišobran koji zatvara zračni prostor iznad osjetljivih lokacija“.
Trumpa bi moglo više zanimati stvaranje novog regionalnog poretka bez uvlačenja u rat bez jasnog kraja na vidiku. Netanyahu će vjerojatno nastaviti inzistirati (kao što to čini već više od 25 godina) da se “prozor” unutar kojeg Iran može ponovno uspostaviti svoj obrambeni kišobran brzo zatvara te će suptilno podsjetiti predsjednika da Trump nije izabran na vlast samo kako bi ojačao imidž Izraela, već – iz razloga realpolitike – kako bi proširio stvarnu moć Izraela i teritorijalnu kontrolu u regiji.
