Dva su rata u stalnom porastu i približavaju svijet trenutku Armagedona, piše Paul Craig Roberts.
Objasnio sam da igra odmazde između Irana i Washingtona savršeno funkcionira za Izrael. Izrael je izvor nasilja. Washington samo djeluje u ime Izraela. Washington nema koristi od rata protiv Irana. Rat služi izraelskoj agendi Velikog Izraela.
Izrael ponovno pokušava pritisnuti Washington da uništi Iran, istovremeno ponovno okupirajući južni Libanon i na kraju cijelu zemlju. Hezbollah se opire, a Iran uopće omogućuje taj otpor.
Ipak, Izrael ne snosi troškove sukoba, koji je započeo u samom Izraelu. Washington napada iranske ciljeve, kao i američke baze u zemljama Perzijskog zaljeva i Jordanu. Sam Izrael nije pogođen. Stoga Izrael ne snosi nikakve troškove ako se sukob nastavi.
Jasno sam dao do znanja da su iranski odmazdni napadi na Washington besmisleni i potpuno glupi. Ako Washington napadne Iran, Iran bi trebao napasti odgovornu zemlju – Izrael. Kad bi Izrael snosio cijenu, imao bi poticaj ostaviti Libanon na miru i podržati Memorandum o razumijevanju, umjesto da sabotira mirovne pregovore – što je, po mom mišljenju, Izrael uspješno učinio.
Također sam Nimi objasnio da nije mudro štititi Izrael i naftne šejkove Perzijskog zaljeva od posljedica sukoba. Države Perzijskog zaljeva omogućuju sukob pružajući Washingtonu baze za napade na Iran, a Izrael je uzrok sukoba.
Iran upozorava zaljevske države na svoje uzvratne napade. To uklanja svaki poticaj tim državama da protjeraju američke baze iz kojih se pokreću napadi na Iran. Slično tome, Izrael nema poticaja da potiče Washington da prekine napade na Iran.
Amerika nema što dobiti od rata protiv Irana, ali može mnogo izgubiti – uključujući odgovornost za globalnu energetsku krizu. Igrajući ovu besmislenu igru odmazde s Washingtonom, Iran pojačava lažnu priču da sukob postoji između Irana i Washingtona, a ne između Izraela i muslimanskog Bliskog istoka.
Također sam Nimi objasnio da Iran vjerojatno griješi ako vjeruje da je njegovo najjače oružje protiv Washingtona zatvaranje Hormuškog tjesnaca i izazivanje energetske krize kako bi izvršio pritisak na Washington.
Vidim tri problema s ovim.
Prva je stvar da ova strategija prebacuje fokus s iranskog stvarnog protivnika – Izraela – na njegovog pukog posrednika – Washington. Izrael je protivnik kojeg Iran mora poraziti. Taj se cilj ne može postići ako fokus ostane na Washingtonu.
Drugi problem je što se Iran u propagandnom ratu još više izolira jer ga se okrivljuje za svjetske energetske probleme, otkako je Iran zatvorio Hormuški tjesnac.
Treći problem je taj što su SAD navodno energetski samodostatne. Objasnio sam Nimi da, bez obzira na cijenu na svjetskom tržištu – čak i ako bi dodatno porasla zbog mogućeg poremećaja saudijskog naftovoda do Crvenog mora kroz Jemen – Washington teško da bi dopustio izvoz američke energije.
Ne mogu zamisliti da Washington pristane na prizemljenje svojih borbenih zrakoplova jer američkim energetskim tvrtkama je dopušteno prodavati svoju proizvodnju u inozemstvu po cijenama na svjetskom tržištu. Cijena energije u SAD-u bila bi fiksna, a izvoz energije bio bi zabranjen. Ako bude potrebno, američka naftna industrija bila bi nacionalizirana.
Umjesto toga, dogodit će se fragmentacija energetskih tržišta. Zemlje s vlastitim rezervama nafte imat će niže cijene. Zemlje bez nafte plaćat će više cijene. Naravno, postojat će poticaji za krijumčarenje nafte u zemlje s visokim cijenama, ali rizik bi bio odgovarajuće visok.
Međutim, sve što sam objasnio Sulejmanu i Nimi moglo bi postati besmisleno ako su informacije koje mi je John Helmer danas donio točne.
Helmer mi je skrenuo pozornost na razvoj događaja koji će – ako se pokaže istinitim – vjerojatno pomaknuti ravnotežu snaga u Perzijskom zaljevu na štetu Irana.
Izvješća u turskom tisku navode da je predsjednik Erdoğan odlučio predati ruski sustav protuzračne obrane S-400 – najbolji na svijetu – jednom od tri američka saveznika u ratu protiv Irana: Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima ili Kataru.
Erdoğan želi ponovno dobiti pristup američkim borbenim zrakoplovima F-35, što mu je bilo uskraćeno nakon kupnje ruskog sustava protuzračne obrane.
Zašto jednostavno ne vrati sustav Rusiji? Zašto ga umjesto toga prodaje iranskim protivnicima? I zašto bi Rusija pristala na takvu izdaju članice BRICS-a?
„Ruska vlada pozitivno gleda na moguću prodaju protuzračnih obrambenih sustava S-400 koje trenutno koristi Turska Ujedinjenim Arapskim Emiratima“, rekli su za Middle East Eye nekoliko izvora upoznatih s tim pitanjem , ali su upozorili da pregovori još nisu završeni.
Glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov potvrdio je da Kremlj pregovara s Turskom o transferu ruskog sustava protuzračne obrane S-400 iranskom protivniku.
Ovo pokazuje kakav je Rusija užasan saveznik. Novac je na prvom mjestu, ništa drugo nije važno.
Helmer citira ruski izvor:
„Očekujem da nema granica koliko nisko će Kremlj pasti za novac. Za godinu dana, ruski sustavi S-400 i S-500 bit će prodani izravno Emiratima i Saudijskoj Arabiji. U to ne sumnjam. Strogo govoreći, Turci čak ne moraju ni preprodati sustav. Jednostavno će izjaviti da oni, zajedno s Europom i SAD-om, pružaju vojnu zaštitu Arapima – i Rusi će to prihvatiti.“
Koliko ja razumijem, domet S-400 pokriva cijeli Perzijski zaljev, a vjerojatno i Izrael i Jordan. Drugim riječima, S-400 potpuno razoružava Iran.
Evo moje teorije o tome kako je moglo doći do ovog iznenađujućeg dogovora.
Čak i kada je Turska kupila S-400, ta je odluka bila teško shvatljiva. Zašto bi Kremlj isporučio najnapredniju svjetsku tehnologiju protuzračne obrane članici NATO-a?
Je li odgovor da naivni Kremlj juri za novcem – čak i po cijenu vlastitog postojanja? Helmerovi izvori vjeruju upravo u to.
Ili je to bio loše osmišljen pokušaj da se takav sporazum iskoristi za izvlačenje Turske iz NATO-a i uvlačenje u rusku sferu utjecaja? Ako je tako, ovaj je plan propao.
Po mom mišljenju, Putin je nepotrebno uveo Rusiju u sukob koji sada traje već četiri i pol godine i, zbog njegove neodlučnosti i oklijevanja, proširio se iz Donbasa duboko na ruski teritorij.
Putin se danas suočava s najsuvremenijim dronovima, proizvedenim u Njemačkoj, prevezenim u Ukrajinu bez ruskih protumjera, te tamo korištenim protiv ruskih rafinerija i skladišta goriva uz pomoć američkih sustava za ciljanje.
Po mojoj procjeni, Rusija je toliko oslabljena da sada mora uvoziti dizelsko gorivo.
Putin se, međutim, ponaša kao da ovo nije rat, već samo teroristička operacija. Nikada prije u povijesti, po mom mišljenju, nijedan šef države nije tako otvoreno odbio priznati egzistencijalnu prijetnju kao takvu.
Putin pokušava istovremeno zadržati prednost na dva konkurentska konja.
Jedan je konj ruske vojske i domoljubnih građana.
Drugi je konj ruskih oligarha, čija je imovina oduzeta od države tijekom raspada Sovjetskog Saveza.
Moje rješenje, koje sam predložio Sovjetskom Savezu u njegovoj posljednjoj godini, nije tada provedeno, već je umjesto toga nekolicina odabranih uspjela prisvojiti bogatstvo zemlje.
Oni koji su gomilali rusko bogatstvo bili su saveznici Zapada protiv Rusije od samog početka. Ti proamerički, a ne proruski interesi sada čine pedeset posto savjeta koje Kremlj prima.
Po mom mišljenju, trenutno se događa sljedeće:
Kiril Dmitriev je Putinu objasnio da što se Kremlj više dodvorava Trumpu, to su veće šanse za okončanje sukoba u Ukrajini obostrano korisnim poslovnim dogovorima – što je upravo cilj ruskih oligarha.
Putinu je navodno savjetovano da bi zaštita Izraela i američkih zaljevskih država, koje omogućuju američke napade na Iran, od iranskih raketnih napada mogla donijeti bodove koji bi u konačnici doprinijeli ukidanju sankcija protiv ruskih oligarha.
Kamo sve ovo vodi?
Koliko ja trenutno shvaćam, svijet nenamjerno ide prema dvama velikim ratovima.
Cijelo čovječanstvo moglo bi biti uništeno.
Čini se da nijedna vlada na svijetu nema sposobnost shvatiti stvarnost s kojom se suočavamo.
Svaka nesposobna vlada drži se vlastite priče – i nijedna od tih priča ne odgovara stvarnosti.
Gdje su vođe čovječanstva?
Zašto ih nema?
