„Mirovni pregovori“ su samo još jedna obmana koja stvara narativ za još više rata, piše Paul Craig Roberts.
Putinovo najavljeno trodnevno primirje, koje bi trebalo početi za osam dana, nema nikakve veze s tekućim pregovorima o Ukrajini, prema autoru. Umjesto toga, služi za obilježavanje 80. obljetnice pobjede nad nacističkom Njemačkom – pobjede, prema Robertsu, u kojoj je Rusija podnijela najveći teret, dok su doprinosi SAD-a, Velike Britanije i Francuske bili relativno marginalni.
U tom kontekstu, Roberts povlači provokativnu paralelu: Treći Reich nikada nije u potpunosti nestao u Njemačkoj – jer se danas tamo ne procesuiraju samo oni koji govore istinu, već i kritičari Izraela, pa čak i protivnici cjepiva protiv Covida, poput Reinera Füllmicha.
Prema Robertsu, zapadni mediji i stručnjaci previđaju ključni detalj: ruski ministar vanjskih poslova Lavrov izričito je definirao svrhu bilo kakvih mirovnih pregovora kao uklanjanje temeljnih uzroka sukoba. I taj uzrok nipošto nije ruska intervencija, već – kako je čak i članak u New York Timesu priznao – namjerni pokušaj Washingtona da započne sukob s ciljem destabilizacije Rusije.
Roberts objašnjava da:
- Washington je bio taj koji je svrgnuo demokratski izabranu vladu Ukrajine dok je Putin promatrao;
- Washington je obučavao i naoružavao ukrajinsku vojsku kako bi ponovno osvojila Donbas, dok je Minski sporazum služio samo kao obmana za uspavljivanje Rusije;
- Putin i Lavrov su ti koji su od NATO-a, EU-a i SAD-a tražili sporazum o međusobnoj sigurnosti između prosinca 2021. i veljače 2022. – uzalud.
Roberts tvrdi da je Rusija u konačnici bila prisiljena intervenirati kako bi spriječila masakr ruskog stanovništva u Donbasu – stanovništva koje je u velikoj većini glasalo za pridruživanje Rusiji nakon što je prethodno bilo odsječeno od Rusije odlukama i sovjetskih čelnika i Sjedinjenih Država.
Roberts kritizira Putinov oklijevajući pristup u Ukrajini – posebno u usporedbi s brzinom Crvene armije u Drugom svjetskom ratu. Eskalacija sukoba, intervencija NATO-a i isporuka zapadnih sustava naoružanja bili su predvidljivi – a Putin je ipak čekao. Roberts vidi jedno moguće objašnjenje u dubokoj želji mnogih Rusa (i Putina) za pomirenjem sa Zapadom – želji koja ignorira stvarnost američke hegemonističke politike.
Američka vanjska politika, kakvu od 1991. oblikuje takozvana Wolfowitzova doktrina, ima samo jedan cilj: američku svjetsku dominaciju. Nijedan američki predsjednik – čak ni Trump – nikada nije opozvao ovu doktrinu. Rezultat je da je pravi mir s Rusijom, Kinom ili Iranom moguć samo kroz njihovu kapitulaciju – ili kroz rat.
Roberts zaključuje pitanjem:
- Hoće li Putin kapitulirati?
- Hoće li se Kina predati?
- Hoće li Iran odustati?
Ako ne, njegovo sumorno predviđanje je da je rat naša budućnost. Samo ako Trump i američki Kongres javno odbace hegemoniju, može biti ikakve nade za mir.
Čekamo, kaže Roberts, na ovo odbacivanje američke hegemonije.
