Prava priča o Drugom svjetskom ratu, piše Paul Craig Roberts
„Moramo priznati da se mnoge temeljne ideje koje upravljaju našim suvremenim svijetom temelje na određenom tumačenju te ratne povijesti i, ako se čini da postoje dobri razlozi za pretpostavku da je ta pripovijest u biti netočna, možda bismo trebali početi preispitivati sustav vjerovanja izgrađen na toj pripovijesti.“ – Ron Unz
Izvanredne laži utkane u lažnu povijest Drugoga svjetskog rata uglavnom su razotkrivene u knjigama Davida Irvinga – Churchill’s War i Hitler’s War – kao i u Buchananovoj knjizi The Unnecessary War, knjizi Johna Weara Germany’s War te u člancima Rona Unza, mene i Mikea Whitneya. Whitney je upravo obnovio napad istinom i činjeničnim činjenicama na izmišljenu povijest Drugoga svjetskog rata koja je ratnu propagandu institucionalizirala kao službenu povijest: https://www.lewrockwell.com/2026/08/mike-whitney/blame-churchill-for-world-war-2-not-hitler/
Povjesničari su nas lagali o svemu, ne samo o Drugom svjetskom ratu, nego i o Prvom svjetskom ratu, takozvanom američkom „građanskom ratu“ – koji je zapravo bio invazija Konfederativnih Američkih Država od strane onoga što je Lincoln nazivao Unijom, a ne borba oko toga tko će kontrolirati vladu u Washingtonu, ropstvu, prevari zvanoj „Rat protiv terorizma“, prevari zvanoj „pandemija Covida“, 11. rujna i svim drugim važnim događajima. Stvara se lažna povijest jer su povjesničari stegnuti okovima ratne propagande i službenih pripovijesti. Da bi bili uspješni, povjesničari moraju stvarati prikaze koji su prihvatljivi elitama i čitateljima koji traže potvrdu da je žrtva bila vrijedna. Suprotstaviti se toj pripovijesti znači odreći se karijere. Ukratko ću sažeti glavne činjenice o Drugom svjetskom ratu, piše Paul Craig Roberts.
Drugi svjetski rat izazvali su britansko jamstvo Poljskoj i objava rata Njemačkoj od strane Velike Britanije i Francuske. Ti događaji imaju svoje korijene u „Ugovoru“ iz Versaillesa, koji je raskomadao Njemačku i ostavio milijune Nijemaca pod vlašću neprijateljskih vlada. Hitlerov je cilj bio obnoviti njemačku naciju, što je učinio bez nasilja, baš kao što je i ujedinjenje Njemačke s Austrijom provedeno bez nasilja. Britanci su zbog tih događaja zapali u histeriju i u svojoj mašti stvorili sliku njemačke ekspanzionističke države koja će osvojiti Europu. Danas su zapadne vlade učinile isto u svojoj reakciji na rusku obranu Rusa.
„Ugovor“ iz Versaillesa na kraju Prvog svjetskog rata dodijelio je njemačke pokrajine Zapadnu Prusku i Posen novoj poljskoj državi. Kada je Njemačka otvorila pregovore s poljskom vojnom vladom o vraćanju njemačkih pokrajina, kako su željeli stanovnici tih pokrajina, britanska je vlada Poljskoj dala jamstvo protiv njemačkog nasilja. To jamstvo, koje očito nije bilo provedivo, ipak je ohrabrilo poljsku vladu da odbije pregovarati o sudbini Nijemaca pod poljskom vlašću. Jedna od posljedica toga bio je pakt Molotov–Ribbentrop, potpisan 24. kolovoza 1939., kojim je Poljska podijeljena između Njemačke i Sovjetskog Saveza. Njemačka je napala Poljsku 1. rujna, a Sovjetski Savez napao je Poljsku 17. rujna.
Britanska vlada i njezin francuski saveznik objavili su rat Njemačkoj zbog invazije na Poljsku, ali nisu objavili rat Sovjetskom Savezu zbog invazije na Poljsku. Rat je ubrzo završio njemačkom pobjedom, kapitulacijom Francuske i protjerivanjem Britanaca s europskog kontinenta.
Hitler, koji je posve jasno dao do znanja da ne želi niti planira rat s Britancima i Francuzima, ponudio je britanskoj vladi iznimno velikodušne uvjete za mirovni sporazum. Uvjeti su uključivali njemačku vojnu zaštitu Britanskog Carstva, što je Hitler smatrao ključnim za zaštitu europskog stanovništva koje je brojčano bilo daleko nadjačano. Churchill je uvjete sporazuma držao u tajnosti od britanskog naroda, a, ako se dobro sjećam, i od vlastitog kabineta.
Činjenice su jasne. Britanci su započeli rat, a zatim ga nastavili odbacivanjem mirovnog sporazuma.
John Maynard Keynes, predstavnik britanskog Ministarstva financija na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919., osudio je ugovor kao „jedan od najskandaloznijih činova okrutnog pobjednika u civiliziranoj povijesti“. Ispravno je predvidio da će on „posijati propast cjelokupnog civiliziranog života u Europi“ i dovesti do novog rata.
Kada je Njemačka pristala na primirje kojim je 11. studenoga 1918. završen Prvi svjetski rat, njemačke su vojske okupirale velike dijelove teritorija njemačkih neprijatelja. Njemačka nije bila vojno poražena. Njemačka je poražena unutarnjom revolucijom koja je započela 29. listopada kada se njemačka mornarica pobunila. Dana 9. studenoga njemački car Wilhelm II. pobjegao je i proglašena je republika. Te su okolnosti nastavak rata učinile malo vjerojatnim. Američki predsjednik Woodrow Wilson obećao je Njemačkoj da neće biti teritorijalnih gubitaka ni reparacija, ali „Ugovor“ iz Versaillesa prekršio je obećanje američkog predsjednika. Britanci su iskoristili situaciju i uveli prehrambenu blokadu razoružanoj Njemačkoj, prisilivši Njemačku izgladnjivanjem na pokoravanje u Versaillesu.
U Versaillesu su Francuzi zahtijevali da Njemačka „ugovor“ potpiše bez rasprave. Posljedica toga bila je da je njemačka weimarska vlada u očima njemačkih građana bila označena kao izdajnička prema Njemačkoj. Komunistički Spartakov ustanak koji je uslijedio u siječnju 1919., a koji je ugušio domoljubni Freikorps, stvorio je plodno tlo za uspon nacionalsocijalizma i Hitlera.
U dva desetljeća između dvaju svjetskih ratova njemački su intelektualci i pisci naglašavali važnost nacije. Nacija je zahtijevala narod koji se osjećao kao cjelina. To nije bio rasni koncept, kako su ga kasnije prikazivali propagandisti koji su se predstavljali kao povjesničari. Čak su se i njemački komunisti nazivali nacionalnim boljševicima.
Kako je to formulirao Oswald Spengler: nacija nije libertarijanska zbirka pojedinaca. „Ne postoji ‘ja’, nego samo ‘mi’, kolektivni osjećaj kojemu svatko posvećuje cijelo svoje postojanje.“ Pruska je ideja da se sloboda sastoji u poslušnosti interesima naroda i njegovu opstanku, a ne vlastitom interesu. To nije rasni koncept, budući da se odnosi na sve narode.
Njemački intelektualci i pisci vidjeli su uspon nacionalsocijalizma kao obnovu Njemačke iz očaja, poniženja i podjela. Hitler nije bio smatran demagogom, nego obnoviteljem nacionalnog samopouzdanja, vođom koji se suprotstavio moralnoj degeneraciji i raspadu jedne nacije, a ne samo gospodarskoj, političkoj i društvenoj krizi.
Pruska aristokracija, okosnica njemačkog časničkog zbora, gledala je svisoka na obične građane koji su bili dio političke stranke te se uključila u zavjere za ubojstvo Hitlera. Intelektualci i pisci okrenuli su se protiv Hitlera jer je nacionalsocijalistička politička stranka političku stranku postavila iznad nacije, kako ju je predstavljao državni poredak. Njihov koncept jedinstva nije bio jedinstvo pod političkom strankom. Bio je to jedinstvo naroda pod nacijom.
Hitler nije bio nasilna i rasistička figura kakvom ga prikazuju povjesničari. Kada se njemački ratni junak iz Prvog svjetskog rata Ernst Jünger okrenuo protiv nacionalsocijalista zato što su stranku stavili iznad nacije, Goebbels je naredio njegovo uhićenje. Hitler je povukao tu naredbu: „Ostavite Jüngera na miru.“ Kako bi se nacija mogla obnoviti ako uhićuje vlastite ratne junake?
Prema biografiji Ernsta Jüngera koju je napisao Dominique Venner, Hitler nije samo zaštitio Jüngera, nego su i pripadnici SS-a i Gestapa brinuli o njegovoj sigurnosti tako što su ga nadzirali.
Čini se da se povjesničari natječu u tome tko će najviše demonizirati Hitlera. Time je stvorena pogrešna slika. Kako su dokumentirali David Irving i John Wear, Churchill i Eisenhower bili su gori ratni zločinci od Hitlera. Na početku Drugoga svjetskog rata rat je još uvijek bio civiliziran.
Ratovi su se trebali voditi između vojski, a ne između vojske i civila. Iako su napadi na civile smatrani ratnim zločinima, Churchill je britanskom ratnom zrakoplovstvu naredio da se usredotoči na bombardiranje civilnih kuća, osobito kuća radničke klase, jer su one bile gušće zbijene i ondje se požar lakše širio. Churchill je ratnom zrakoplovstvu naredio da najprije upotrijebi bombe koje izazivaju požare, a zatim, kada se pojave vatrogasci kako bi gasili požare, prijeđe na snažne eksplozive. Churchill je potom dodao da ratno zrakoplovstvo treba upotrijebiti i otrovni plin. Budući da je britansko ratno zrakoplovstvo već očekivalo da će njegovi pripadnici biti masovno suđeni kao ratni zločinci ako Velika Britanija izgubi rat, ratno je zrakoplovstvo odbilo izvršiti naredbu. Churchill je od britanskog naroda skrivao da Velika Britanija bombardira njemačke civilne kuće. Računao je na to da će Hitler odgovoriti na isti način, kako bi to zatim prikazao kao djelo zvijeri Hitlera koja bombardira britanske civile. Želio je javnu potporu ratu i možda se bojao da bi moglo biti otkriveno da je tajio Hitlerove velikodušne mirovne uvjete. Njemačka je vojska naposljetku uvjerila Hitlera da će Britanci nastaviti bombardirati njemačke civile ako on, kao odmazdu, ne počne bombardirati Veliku Britaniju. Tako je Churchill naposljetku dobio priliku spektakularno okriviti Hitlera za ono što je sam već dugo činio. Sve je to dokumentirano u povijesnim djelima Davida Irvinga.
Što se tiče Eisenhowera, John Wear smatra ga odgovornim za namjerno usmrćivanje milijun njemačkih ratnih zarobljenika glađu i pothlađivanjem. Američka i britanska ratna propaganda stvorila je toliko monstruoznu sliku Nijemaca da ih pobjednički Saveznici nisu smatrali ljudima. Dominacija engleskog jezika nad njemačkim značila je da su Angloamerikanci imali kontrolu nad narativom. Neki su Židovi zagovarali njemački holokaust u kojem bi njemački muškarci bili kastrirani kako bi se tako ostvarilo uništenje njemačkog naroda. Henry Morganthau, ministar financija za vrijeme predsjednika Roosevelta, osmislio je plan potpune deindustrijalizacije Njemačke, što bi dovelo do masovne gladi u Njemačkoj.
Nürnberški procesi bili su izrugivanje pravu. „Procesi“ su služili tome da se sva ratna zlodjela, uključujući i ona Sovjetskog Saveza, pripišu Nijemcima. Kriminalnost nürnberških procesa osudio sam u ranijem članku na ovoj internetskoj stranici: https://paulcraigroberts.org/tyranny-at-nuremberg-2/
Kristalna noć bila je operacija Smeđekošuljaša. David Irving izvještava da je Hitler bio bijesan kada je za to čuo. Irving pruža činjeničnu dokumentaciju. Ali kada to pitanje postavim umjetnoj inteligenciji, dobivam lažan odgovor da ju je „izričito organiziralo najviše nacističko vodstvo i odobrio Hitler“. Vjerujem Davidu Irvingu, a ne kontaminiranoj bazi podataka umjetne inteligencije koja sadržava ogroman broj laži što su ih napisali dvorski povjesničari.
Hitler nije odobravao SA (Smeđe košulje) i okončao je njegovo djelovanje.
Što se tiče holokausta: u Europi postoje zakoni koji zabranjuju svako istraživanje navodnog holokausta. Cionističke tvrdnje moraju se prihvatiti, bez obzira na to postoje li dokazi. To je vrlo neobično jer bi, ako je ta priča istinita, znanstveno istraživanje upravo trebalo potvrditi tu priču. Općenito vrijedi da su stvari koje se ne mogu istraživati stvari koje istina ne podupire.
David Irving izvijestio je da nakon pola stoljeća istraživanja nije pronašao nijednu riječ o holokaustu u službenim dokumentima u njemačkim, izraelskim, sovjetskim, britanskim ili američkim arhivima, niti u memoarima, dnevnicima ili pismima. Čak je ponudio novčanu nagradu svakome tko mu može pružiti bilo kakav dokaz. Ako se dobro sjećam, ni u Churchillovim ni u Eisenhowerovim memoarima ne spominje se holokaust.
Razmislite na trenutak o ovome. Operacija razmjera navodnog holokausta zahtijevala bi organizaciju s vlastitom administracijom, vlastitim memorandumima, sjedištem, oznakama i uniformama, ali nema nikakvih tragova postojanja takve organizacije.
Zahtijevala bi ogromne proračunske izdatke, ali nema nikakvih tragova takve proračunske stavke.
U posljednjim danima rata bila bi potrebna posebna dozvola za gorivo koja bi imala prednost pred potrebama njemačke vojske, ali takve naredbe ne postoje.
Postoje uvjerljivi dokazi da su takozvani „logori smrti“ zapravo bili radni logori u kojima su se proizvodili sintetičko gorivo i guma za njemačku vojsku. U Njemačkoj je svaka radna snaga bila dragocjena, uključujući i Židove, budući da je njemačko radno stanovništvo bilo ozbiljno prorijeđeno kako bi se Istočnom bojištu osigurale postrojbe koje su trebale zaustaviti napredovanje Crvene armije prema Njemačkoj. Teško je prihvatiti ideju da bi šest milijuna iznimno vrijednih radnika bilo uklonjeno iz njemačkog radnog stanovništva koje je već bilo pod velikim pritiskom.
Nema sumnje da su Židovi u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj trpjeli diskriminaciju i grubo postupanje, kako službeno tako i ad hoc. S pravom ili ne, Židove se povezivalo s unutarnjom revolucijom i njemačkim porazom u Prvom svjetskom ratu. Mnogi članovi Nacionalsocijalističke stranke zagovarali su mjere protiv njih i također ih provodili. No čini se da nije točno da je postojala sveobuhvatna službena Hitlerova politika čiji je cilj bio istrijebiti Židove. David Irving dokumentira slučajeve u kojima Hitler naređuje da se Židovima ne smije nauditi i objašnjava da će „židovsko pitanje“ biti riješeno nakon rata. Hitlerov prvotni plan bio je deportirati ih na Madagaskar. Nakon početnog uspjeha njemačke invazije na Sovjetski Savez, Hitler je odlučio Židove poslati na preostali dio Rusije iza Urala, koji bi prepustio Staljinu. Ta je objava dovela do toga da su nacističke organizacije Židove još prije očekivane pobjede počele slati na okupirana ruska područja, za što upravitelji tih područja nisu predvidjeli nikakve kapacitete. David Irving kaže da može dokazati da je 200.000 do 300.000 Židova pogubljeno, unatoč Hitlerovim naredbama da se to ne smije dogoditi, od strane upravitelja koji ih nisu imali gdje smjestiti. Irving osuđuje ta pogubljenja i pridružujem mu se u toj osudi.
Waffen-SS bio je velika vojna postrojba sastavljena od tenkovskih i pješačkih divizija koje su se borile na njemačkim bojišnicama. Često su ih koristili za otvaranje ili zatvaranje prodora u borbenim linijama. To nije bila organizacija za istrjebljenje Židova. Kako su izvijestili David Irving i drugi, približno 150.000 Nijemaca židovskog podrijetla, od kojih su neki bili punokrvni Židovi, služilo je u Wehrmachtu, mnogi kao časnici, uključujući časnike u SS-u. Posljednji zapovjednik Luftwaffea bio je Helmuth Wilberg, njemački časnik židovskog podrijetla. https://www.tabletmag.com/sections/arts-letters/articles/ellen-feldman-nazi-germany
Otac Göringova podređenog, feldmaršala Luftwaffea Erharda Milcha, bio je Židov. Kada je Gestapo pokrenuo istragu protiv Milcha, Göring im je rekao: „Ja odlučujem tko je Židov u Luftwaffeu.“ Göringu je bilo draže imati Milcha kao vodećeg zapovjednika Luftwaffea nego ubijati Židove. Göring je nerađajuću majku Milcha, koja nije bila Židovka, natjerao da potpiše prisegnutu izjavu u kojoj je stajalo da je biološki otac Milcha bio njezin ujak. Hitler je tu izmišljenu priču o incestu i preljubu iskoristio kako bi Milchu izdao potvrdu o njemačkoj krvi.
Njemački savezni kancelar nakon Drugoga svjetskog rata, Helmut Schmidt, bio je četvrtinom Židov. Tijekom rata hrabro se borio na ruskom bojištu te je odlikovan Željeznim križem i još šest drugih medalja.
Sve što je Hitler učinio tumačilo se kao rasističko, čak i njegova invazija na Sovjetski Savez. Nekoliko povjesničara koji su samostalno razmišljali zaključilo je da je Hitler smatrao kako odbijanje Velike Britanije da prihvati mirovne uvjete proizlazi iz nade da će se Staljin pridružiti ratu protiv Njemačke te da je Hitler odlučio kako je način da se ta nada spriječi taj da Njemačka onesposobi Sovjetski Savez. Ne mislim da je to tumačenje naišlo na velik odjek. U dvije zapanjujuće knjige objavljene u 21. stoljeću ruski povjesničar Viktor Suvorov dokumentira da su Hitler i Staljin, ne znajući jedan za drugoga, istodobno pripremali invazije te da su Hitlerove pripreme bile završene tri tjedna prije Staljinovih. Suvorov početni laki uspjeh njemačke invazije pripisuje činjenici da su Sovjeti napustili svoje obrambene položaje i bili nespremno zatečeni dok su se pregrupirali u napadačku silu. Rusi nisu ovu verziju prihvatili raširenih ruku jer je odlučnost Rusije pred njemačkom agresijom važan stup ruskog ponosa. Malo je vjerojatno da je Suvorov dobio veliku potporu zapadnih povjesničara, budući da se njegova verzija temeljno razlikuje od službenog narativa.
Hitler je govorio o „arijevskoj rasi“. Arijevsko je bio lingvistički pojam, a ne rasni pojam. Francuski teoretičari rasne teorije iz 19. stoljeća, poput Arthura de Gobineaua, pretvorili su taj izraz u rasni odnosno biološki pojam. Nacisti su preuzeli takvu uporabu pojma „Arijac“ i Nijemce definirali kao Arijce. Ne znam je li Hitler razumio šire značenje te riječi.
Činjenica da Hitler, čiji se kvocijent inteligencije procjenjuje na između 120 i 140, nije želio rat s Francuskom i Engleskom, u kombinaciji s njegovom ponudom Churchillu da njemačkom vojskom brani Britansko Carstvo, sugerira da je razumio da njemački narod nije bio ograničen na Njemačku. Velika Britanija i većina Europe sastojale su se od germanskih naroda.
Njemačku su naseljavala germanska plemena: Franci, Sasi, Alemani, Tirinžani.
Francusku su naseljavala germanska plemena: Franci, Burgundi, Alemani, Normani (sjeverni Germani).
Englesku su naseljavali Angli i Sasi – otuda poznati izraz „Anglosaksonci“, u koje se kasnije umiješalo još jedno germansko pleme: Normani.
Skandinaviju su naseljavala germanska plemena: Goti, Danci. Skandinavija je bila središnja regija za razvoj protogermanske kulture i jezika. U protogermanske jezike ubrajaju se engleski, njemački, nizozemski i staronordijski.
Španjolsku je u 5. stoljeću koloniziralo germansko pleme Vizigota. Međutim, germanski udio španjolskog stanovništva razvodnio se kada su muslimani početkom 700-ih porazili vizigotskog kralja Roderika i stavili veći dio Španjolske pod muslimansku – tada arapsku – vlast, koja je trajala do 1492. godine.
Vikinzi su bili sjevernogermanski narodi koji su se naselili uz velike rijeke u Rusiji koje povezuju Baltičko i Crno more, pa su stoga čak i neki Rusi njemačkog podrijetla.
Ako je Hitler tvrdio da su Nijemci rasno superiorni, ta se tvrdnja odnosila i na Englesku, Francusku, Nizozemsku, Dansku i Skandinaviju.
Budući da su dvorski povjesničari jednostavno pretpostavili da je Hitler bio rasist, ne znamo jesu li Hitlerove tvrdnje o „arijevskoj rasi“ bile pokušaj da Nijemce izvuku iz očaja izazvanog porazom i poniženjem zbog Versajskog ugovora i propadanjem Weimarske Republike, kako bi ponovno podigao Njemačku na noge, ili je namjeravao istrijebiti nearijevce. Koja je bila Hitlerova agenda? Obnoviti Njemačku ili istrijebiti druge? Ova i sva druga relevantna pitanja zakopana su pod poviješću koja se sastoji od ratne propagande.
Kao i svaka druga laž koja nam je usađena, službena priča o Drugom svjetskom ratu je laž. Doista, ne mogu navesti nijedan važan događaj o kojem su Amerikanci čuli istinu. Amerikanci žive u lažnim narativima koji služe agendama i karijerama dvorskih povjesničara.
Židovi koji su se borili za nacističku Njemačku
Ellen Feldman
„Koje je bilo najsigurnije mjesto za Židova u Hitlerovoj Njemačkoj? Podrum ili tavan? Šuma? Kod kuće s dobro povezanim arijevskim supružnikom? Odgovor je bio u Hitlerovoj vojsci.“
https://www.tabletmag.com/sections/arts-letters/articles/ellen-feldman-nazi-germany
