Paul Craig Roberts: Razumiju li Rusi uopće sukob u kojem se Rusija nalazi?

Paul Craig Roberts: Razumiju li Rusi uopće sukob u kojem se Rusija nalazi?

Advertisements

Razumiju li Rusi uopće sukob u kojem se Rusija nalazi?, piše Paulc Craig Roberts.

Advertisements

Ruski mediji namijenjeni publici izvan Rusije, poput RT-a i Sputnika, imali bi koristi od toga da razmisle o tome kako njihovi izvještaji djeluju na strance, osobito Amerikance. Možda su urednici mislili da će time što djeluju tako objektivno steći vjerodostojnost nepristranih medija i time opovrgnuti tvrdnje SAD-a da su propagandni organi poput Voice of America i Radio Free Europe. I RT i Sputnik također koriste američki narativni jezik prema kojem je kritiziranje Izraela antisemitsko, a uobičajena ponašanja rasistička, te time propuštaju priliku ukazati na to da se izraelski zločini uljepšavaju, dok se demoniziraju obični Amerikanci koji ne počine genocid. Ruski mediji nemaju nikakve koristi od podupiranja lažnih narativa.

Također je zagonetno da ruski mediji namijenjeni publici izvan Rusije i nakon toliko godina još uvijek podliježu iluziji da će njihovi prosvjedi učinkovito razotkriti laži Washingtona i njegove nelegitimne mjere protiv Rusije, europske mjere protiv Rusije, naoružavanje Ukrajine od strane Washingtona i njezino korištenje za posrednički rat protiv Rusije, ponovljene obmane tijekom mirovnih pregovora te nastavak isporuke projektila dugog dometa i dronova Ukrajini – uključujući podatke o ciljevima koje je osigurao Washington za ruske rafinerije nafte, skladišta nafte, škole, odmarališta i stambene kuće, među njima i Putinovu rezidenciju, kao i za rusku flotu strateških bombardera. To oružje, za koje su američki predsjednici prisezali: „Nikada ga nećemo isporučiti Ukrajini“, isporučuje se zajedno s podacima o ciljevima.

Unatoč brojnim upozorenjima, prijetnjama i Putinovim obećanjima da su oni koji podupiru ukrajinski posrednički rat protiv Rusije legitimne mete za ruske vojne odmazde, takve odmazde nije bilo. Stoga su se Putinova obećanja i prijetnje, kako je Gilbert Doctorow često isticao, pokazali bezubima i zapravo uklonili strah Zapada od ruske reakcije.

Ako je ikada postojao München, onda je to Putinova malodušna reakcija na zapadnu agresiju protiv Rusije. Moj je stav, kao što čitatelji znaju, a vjerujem da je takav i stav Gilberta Doctorowa i Johna Helmera, iako ne govorim u njihovo ime, da Putinovo odbijanje da dobije rat vodi prema mnogo većem nuklearnom ratu. Zapad je odavno prešao točku na kojoj je bio oprezan u svojim provokacijama protiv Rusije. Nedavno su Europljani izjavili da će početi zapljenjivati ruske teretne brodove na otvorenom moru. To je ratni čin, no Putinov blag odgovor glasio je: „I mi ćemo isto učiniti vama.“ Ali Putin to neće učiniti. To bi za Putina bilo previše agresije.

Pogledajmo sada ono što je, po mom mišljenju, dobar primjer neuspjeha ruskog izvještavanja u medijima. Riječ je o ovom članku RT-a: „SAD i Turska otvaraju ‘Pandorinu kutiju’ sporazumom o oružju za Ukrajinu.“

Advertisements

ChatGPT je rekao:

RT izvještava o tome da je Washington odobrio Turskoj ponovni izvoz američkog oružja Ukrajini, budući da Washington sam više nema što isporučiti. Prijenos američkog oružja iz turskih zaliha Ukrajini, koji su odobrile Sjedinjene Države, uključuje 70 taktičkih balističkih projektila M39 ATACMS, 12 višecijevnih raketnih bacača M270, više od 2.500 projektila M26 s kasetnim bojnim glavama te 47.000 topničkih granata kalibra 203 mm s kasetnim streljivom.

Prigovor ruskog Ministarstva vanjskih poslova glasi da će ta isporuka „neizbježno narušiti međusobno povjerenje“ s Washingtonom i Ankarom.

O kakvom međusobnom povjerenju govori rusko Ministarstvo vanjskih poslova? Je li riječ o „Sporazumu iz Anchoragea“, za koji Putin u svojoj zabludi vjeruje da dokazuje kako je njegovo povjerenje u Trumpa bilo opravdano? Uživa li povjerenje Trump, koji upravo isporučuje još više oružja dugog dometa za ukrajinske napade duboko unutar Rusije, daleko od bojišta u Donbasu?

Kremlj je sam sebi ovo priredio odbijajući dobiti rat i umjesto toga dopuštajući da se on nastavi i širi, dok se u njega uvlačilo sve više aktera. To je dovelo do toga da su nove članice pristupile NATO-u i udružile se protiv Rusije. To je dovelo do toga da su dvije nekada neutralne zemlje na ruskim granicama spremne na svom teritoriju rasporediti američko nuklearno oružje. Putinova malodušna nereakcija na prijetnje proširila je rat izvan kontrole Rusije.

Moskva se žali da će nova isporuka oružja „produžiti neprijateljstva“. To je licemjerno jer je upravo Putinovo odbijanje da dobije rat koji je bilo lako dobiti produžilo neprijateljstva duboko u njihovu petu godinu.

Glasnogovornik Kremlja Peskov žalio se da turska isporuka oružja predstavlja „izravno sudjelovanje Washingtona u ratu protiv Rusije“. Zaista, Peskov? „Izravno sudjelovanje Washingtona“ postoji od dana kada je Washington svrgnuo ukrajinsku vladu, dok je Putin sjedio na stražnjici i nije reagirao. Ako beskrajne pritužbe Kremlja zbog sudjelovanja Washingtona od 2014. nisu imale nikakav učinak, zašto se te pritužbe i dvanaest godina poslije još uvijek ponavljaju?

Da bismo razumjeli koliko su ruski mediji neučinkoviti, pogledajmo ovu izjavu:

„Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov na sličan je način tvrdio da vojni stručnjaci NATO-a Kijevu pružaju obavještajne podatke i pomažu u koordinaciji preciznih napada, uključujući napade koji su pogodili stambene zgrade, energetske objekte, škole i bolnice.“

Ovdje imamo ruske medije koji kažu da je činjenica poznata ruskom Ministarstvu vanjskih poslova samo tvrdnja, odnosno nedokazana optužba. Vidimo da „objektivnost“ RT-a poznate činjenice svodi na „tvrdnje“. Ako RT kaže da je to činjenica, postavlja se pitanje zašto se protiv toga ništa ne poduzima.

Analizirajmo sada prijenos turskog oružja Ukrajini onako kako bi to učinio kompetentan ruski novinar:

Izrael je Tursku identificirao kao „sljedeći Iran“. Turska je, bilo da je riječ o Izraelu ili Iranu, upravo pristupila vojnom paktu sa Saudijskom Arabijom i Pakistanom. Sklapanjem takvog vojnog pakta Turska mora negdje vidjeti prijetnju. Zašto onda Turska prenosi svoje obrambene i ofenzivne sposobnosti Ukrajini? Kakvu vrijednost za savez kojem je upravo pristupila ima razoružana Turska?

Sljedeći dio primjerene analize glasi: postoji li ikakvo opravdanje za Putinovu politiku „povjerenja u Trumpa“ ako Trump nastavlja isporučivati oružje Ukrajini – zajedno s američkim podacima o ciljevima – kojima se mogu napadati ciljevi unutar Rusije, što dovodi do nestašice goriva i civilnih žrtava daleko od bojišta u Donbasu, koje u Putinovoj ograničenoj predodžbi predstavlja jedino poprište sukoba? Ono što je postalo pravi rat Putin odbacuje kao „terorističke akcije“.

Dobar bi novinar zatim istražio kako je Putinu pošlo za rukom stvoriti tu umjetnu stvarnost unutar koje djeluje ruska politika. Ruski mediji izvještavaju da se Europa priprema za rat s Rusijom, kako to i same objavljuju brojne europske vlade. Ipak, Putin i dalje ustraje na tome da je sukob ograničen na specijalnu vojnu operaciju u Donbasu.

Ovdje vidimo spuštanje u fiktivne predodžbe koje su sulude. Ruski vođa nije sposoban priznati stvarnost. Iz toga može proizaći samo katastrofa, a ruski mediji jednako su nesposobni prepoznati tu katastrofu kao i zapadni mediji.

Svijet bez kompetentnih medija svijet je osuđen na propast.

Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp
Advertisements