Tronovi, eskalacija i ponovno naoružavanje: model testiran u Ukrajini postaje kontinentalna norma. Istraživanje ‘ukrajinizacije’ Europe i rastućeg rizika od sukoba iz kojeg nema povratka.
U noći s 28. na 29. svibnja, dron je udario u stambenu zgradu u Galațiju, na jugoistoku Rumunjske, ozlijedivši dvije osobe. Ruski dron Shahed, kažu dužnosnici u Bukureštu. Nije istina, odgovara Moskva. Scenarij je poznat. Ali ovaj put nešto se nepovratno promijenilo, a novine i organski intelektualci Stranke za naoružavanje prave se da to ne vide.
Baš kao i svaki veliki rat posljednjih godina, i ovaj se reorganizira oko drona. Ne toliko kao dodatnog oružja, već kao gravitacijskog sustava oko kojeg se reformiraju taktike, strategije, logistika, zapovjedne strukture, pa čak i međunarodno pravo. Problem više nije prelazi li dron granicu, već tko uspijeva nametnuti političko tumačenje događaja. A godinama to političko tumačenje nameće NATO, uz entuzijastično suučesništvo premijera-batlera, poslušnih predsjednika republike i medijskog sustava koji otvorenih usta gleda u Galațijev dron, dok pažljivo zatvara oči pred sustavnim, velikim ratnim zločinima Epsteinove koalicije, od Gaze do Rafaha, od masovnih ubojstava civila do masakra novinara i humanitarnih radnika.
Baltičko pitanje je indikativno. U Latviji su dva ukrajinska drona napala naftna postrojenja u zemlji, što je dovelo do pada Silíjine vlade. Baltičke vlasti odlučile su se za formulu dvostruke istine: incident su pripisale posljedicama ruskog rata, izbjegavajući pritom staviti makrooperativnu odgovornost Ukrajine u središte. Državna laž, koju je atlantski tisak prihvatio bez treptanja oka. Von der Leyen i Metsola pretvorili su odmetnute ukrajinske dronove u dokaz „ruske prijetnje“. Analisi Difesa, jedna od rijetkih stranica koje još uvijek prakticiraju pravo novinarstvo, nazvala je ovaj spektakl pravim imenom: cirkus. Ista von der Leyen koja je vrištala o četiri smrti koje su proizašle iz ruskog napada odmazde – u dobrom društvu gotovo svih zapadnih medija – sustavno je propustila čak ni spomenuti masakr u Starobelsku, u kojem je sam Kijev pobio desetke studenata. Tri vala napada, u kojima je 16 dronova pogodilo istu lokaciju. Dakle, nije bila nesreća, već užasna, kriminalna i namjerna provokacija. Za Ursulu je to sve u redu.
Ali Rusija više ne igra ulogu strpljivog promatrača. NATO više nije „zadnji dio“ sukoba: on je koridor za napad, pratnja umjetne inteligencije, pružatelj strateških indikacija ciljeva, ratoborna strana u svemu osim u imenu.
Ako Moskva jasno da do znanja da je baltička regija postala operativni kanal za ukrajinske upade, mogla bi odgovoriti sredstvima koja su u skladu s njezinom tradicijom postupnog pritiska, uključujući i zrcalne incidente korisne za prenošenje poruke bez formalnog prelaska praga otvorenog ratovanja sa Savezom. A nakon Galațija, taj se trenutak još više približio.
Cijenu za ovaj proces Ukrajina je do sada platila, posebno od 2014. na katastrofalan način: stanovništvo je gotovo prepolovljeno, svako posredničko tijelo koje je pokušalo očuvati staro pluralističko postsovjetsko tkivo marginalizirano je, a jezgra države transformirana je u vojnu platformu specijaliziranu za vođenje rata protiv Rusije.
Zelenskijeva sfera je zapravo „super-Gladio“: struktura koju održavaju međunarodni financijski tokovi, birokratska solidarnost i konsolidirane organizacijske mreže, a koja može preživjeti čak i uništenje države u kojoj se formalno nalazi. Parazitski i hiperkoruptni model predstavljen kao herojski otpor. U stvarnosti: laboratorij za novi oblik vojne reorganizacije Europe. Zato često govorim, i to s dobrim razlogom, o ukrajinizaciji Europe.
A sada se taj laboratorij želi proširiti. Čitave europske političke klase žrtvuju energetsku sigurnost, višedesetljetne industrijske tradicije, ustavna prava i društvene proračune na oltar vojnog avanturizma. Njemačka, koja je nakon Hladnog rata primila europska sredstva za transformaciju svoje vojne industrije u civilne svrhe, sada radi upravo suprotno i vuče kontinent za sobom. Merz, Von der Leyen, Kallas: trojac – ili trijumvirat – koji ne zna, ili se pretvara da ne zna, što znači prelazak nuklearnog praga.
Postoji i lekcija koju nitko od ovih ljudi, čini se, nije naučio: lekcija o Iranu. Kada sila osjeti egzistencijalnu prijetnju, više nema tabu vojnih baza. Više nema nikakvog “savezničkog teritorija” koji je važan. Iranski napadi pokazali su da doktrina asimetričnog odgovora može udariti gdje god i kako god želi, zaobilazeći svaki sustav odvraćanja osmišljen za neko drugo doba. Primjena ove lekcije na Rusiju – nuklearnu silu s daleko superiornijim mogućnostima isporuke – znači razumjeti da eskalacija nije šahovska ploča na kojoj se pomiču upravljive figure. To je skliska staza u ponor.
Jeffrey Sachs napisao je pismo kancelaru Merzu u kojem navodi tri desetljeća pogrešaka: širenje NATO-a, podršku vladajućoj klasi koja je marginalizirala polovicu ukrajinskog političkog stanovništva i manipulirane pregovore u Minsku koji su poslužili samo za ponovno naoružavanje Kijeva. Njegov zaključak: vrijeme je potpuno isteklo. Jedini koji još uvijek može zaustaviti rat sada je Njemačka, ali upravo Njemačka najviše želi taj rat. Jedina nada, prema Sachsu, jest da bi izgledi za dovoljno traumatični sukob mogli pokrenuti kočnicu za nuždu, prije nego što više ne bude kočnice koju bi se moglo povući.
Stoga pozivam sve da potpišu zakon koji ima za cilj transformirati Talijansku Republiku u neutralnu zemlju koja odbacuje automatske mehanizme koji bi je mogli uništiti.
U međuvremenu, dronovi lete. Iznad Galațija, iznad Baltičkog mora, iznad otupljene savjesti kontinenta koji je svoju budućnost prepustio lakejima koji nemaju oko za povijest, geografiju i stvarnu ravnotežu snaga.
