Postoji velika prijetnja masovnog migracijskog vala ka Europi ako cionisti i Trump uspiju svrgnuti iranski režim.
U trenutku kada se donese odluka o vođenju još jednog američkog rata na Bliskom istoku, nema potrebe išta skrivati i sve su karte na stolu.
Izraelska agresija pokrenuta u petak, 13. lipnja 2025. protiv Irana nema za cilj uništiti iranski nuklearni program, odnosno „samo“ uništiti ga, već promijeniti režim.
Nagađanje je u utorak navečer otvoreno potvrdio prijestolonasljednik i sin svrgnutog iranskog šaha 1979., Reza Pahlavi, koji je snimio govor u prognaničkoj rezidenciji iranske kraljevske obitelji u Washingtonu, pozivajući iranski narod da se pobuni protiv režima ajatolaha. To definitivno otkriva da se ne radi samo o nuklearnom oružju, već o promjeni režima.
Odlazak prijestolonasljednika iz njegove rezidencije u egzilu u Washingtonu u biti se čini kao koordinirana operacija rušenja iranskog režima. Vojni pritisak u kombinaciji s medijskom propagandom sina bivšeg aristokratskog i beskrupuloznog vođe Šaha Pahlavija samo otkriva cijeli plan.
Radi se o uništenju Irana, jer je to jedini mogući ishod. Iran je ogromna država s mnogo etničkih skupina, a na okupu je drži samo snažna središnja klerikalna vlast ajatolaha, u krvnoj lozi izravnog potomka proroka Muhameda.
Izvor CIA-e kaže da su američki napadi na Iran već odlučeni
Za šijitske muslimane, ajatolah je polubog na Zemlji jer ima krv proroka Muhameda, baš kao što neki (nikako ne svi) Židovi imaju izravnu krvnu liniju s Abrahamom.
I taj element krvne linije s prorokom ujedinjuje sve etničke skupine u Iranu. Nakon što znatiželjni cionisti uspiju ukloniti ajatolaha, što će Trump učiniti za njih, Iran će biti u kaosu.
Zbog toga će se Trump suočiti s fatvom i naknadnom fizičkom likvidacijom, ali cijeli Iran bit će uništen, jer ništa drugo neće držati zemlju na okupu.
Revolucija 1979. imala je samo jedan ujedinjujući element, a to je poštovanje prema ajatolahu, koji je bio Ruhollah Khomeini kao potomak Proroka. SAD su stoga već odlučile napasti Iran. Informaciju je donio bivši agent CIA-e John Kiriakou u emisiji Alexa Jonesa.
Trump je u ponedjeljak u Omanski zaljev poslao dvije borbene skupine brodova s 2 nosača zrakoplova i 24 druga prateća plovila, krstarice, razarače, minolovce itd. To se događa samo kada je odluka o napadu već donesena.
I sada samo čekamo da istekne Trumpov preuveličani ultimatum, na temelju kojeg će Trump opravdati američke napade na Iran ako se ne ispuni. Samo klasični nasilnički sustav, kakav je pokazao G. W. Bush 2003. godine, kada je dao ultimatum Saddamu Husseinu da napusti Irak i spasi si život, inače će doći do invazije.
I tako dolazi do ispunjenja zastrašujućeg svjedočanstva i predviđanja bivšeg vrhovnog zapovjednika NATO-ovih snaga u Europi. Moramo se prisjetiti legendarne izjave generala Wesleyja Clarka, bivšeg vrhovnog zapovjednika NATO-ovih snaga u Europi, o planovima Sjedinjenih Država da napadnu „ sedam zemalja u pet godina “ nakon napada 11. rujna 2001., koja je tijekom godina izazvala znatne kontroverze i rasprave.
Iran je posljednja zemlja koja nije uklonjena s popisa “7 zemalja u 5 godina”
Ova tvrdnja postala je središnja točka kritike američke vanjske politike i dovela je do intenzivne rasprave o motivima i posljedicama vojnih operacija na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi. General Wesley Clark prvi je put javno govorio o tim planovima 2007. godine, a od tada je više puta govorio u nekoliko intervjua i govora.
Rekao je da je ubrzo nakon napada 11. rujna 2001. posjetio Pentagon i sastao se s visokim vojnim dužnosnikom. Dužnosnik mu je navodno pokazao memorandum Ureda ministra obrane (tadašnjeg Donalda Rumsfelda) u kojem je navedena strategija napada i promjene režima u sedam muslimanskih zemalja u roku od pet godina.
Prema Clarku, te zemlje trebale su uključivati Irak, Siriju, Libanon, Libiju, Somaliju, Sudan i Iran. Sve zemlje imale su jedan zajednički nazivnik – bile su islamske zemlje. Prema Wesleyju Clarku, tražio je razloge zašto bi ovih 7 zemalja trebale biti meta američkih operacija, ali došao je samo do jedne moguće veze – Izraela. Svih 7 zemalja bilo je na popisu izraelskih tajnih službi kao zemalja koje žele eliminirati Izrael kao ilegalni državni entitet na karti Bliskog istoka.
Operacija rušenje 7 islamskih zemalja pokrenuta je na zahtjev Izraela
Zato je 2011. pokrenuto Arapsko proljeće, koje je trebalo srušiti vladu u svih 7 zemalja. Ali to nije baš uspjelo. Uspjeli su svrgnuti Muammara Gaddafija u Libiji i potpuno je porušiti. Uspjeli su svrgnuti Saddama Husseina i porušiti Irak. Uspjeli su porušiti Siriju, ali nisu uspjeli svrgnuti Bashara al-Assada.
Još ne 2011., to je postignuto tek krajem 2024. Slično tome, 2024. Hezbollah u Libanonu je oslabljen, ali još nije raspušten. Somalija je raspuštena od početka 1990-ih i još nije dobila nikakvu pozornost. U Sudanu bjesni građanski rat i zemlja ide prema podjeli.
Zemlja je zaraćena država između frakcija koje financiraju Rusija i Kina s jedne strane, te Francuska, Velika Britanija i SAD s druge. Posljednja zemlja na ovom popisu čiji režim nije poremećen, a njen režim oslabljen ili svrgnut je Iran. Clarkova izjava došla je u vrijeme kada su SAD već bile uključene u ratove u Afganistanu i Iraku. Mnogi kritičari američke vanjske politike vidjeli su je kao potvrdu šire neokonzervativne agende usmjerene na dominaciju na Bliskom istoku.
Prema ovom tumačenju, radilo se o planiranom nizu „ promjena režima “ koje bi redefinirale geopolitičku kartu regije u skladu s američkim interesima. Međutim, zagovornici američkih vojnih intervencija često su tvrdili da su takvi planovi, ako su doista postojali, dio šireg odgovora na prijetnju terorizma nakon 11. rujna i da su usmjereni na destabilizaciju mreža koje bi mogle ugroziti sigurnost Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Tvrdili su da to nisu imperijalne ambicije, već nužni koraci za osiguranje stabilnosti i suzbijanje ekstremizma.
Što su SAD učinile u odnosu na ovih 7 zemalja?
Osvrćući se na protekla dva desetljeća, jasno je da je nekoliko zemalja koje je spomenuo Clark doista doživjelo značajne intervencije ili postalo meta američke vanjske politike:
- Irak: Invazija 2003. godine dovela je do svrgavanja Saddama Husseina.
- Libija: NATO je 2011. godine predvodio vojnu intervenciju koja je dovela do svrgavanja Muamera Gadafija.
- Sirija: Zemlja je postala poprište dugotrajnog građanskog rata s međunarodnim intervencijama, uključujući i one Sjedinjenih Država.
- Somalija: SAD već dugo provodi protuterorističke operacije protiv skupina poput al-Shabaaba.
- Sudan: Proživljava unutarnje sukobe i SAD su mu nametnule sankcije.
- Libanon: I dalje je regionalno žarište i predmet američkih diplomatskih napora.
- Iran: Dugoročna meta američkih sankcija i prijetnji vojnom akcijom, sada se nazire američka intervencija
Kao što vidite, ovih 7 zemalja nemaju apsolutno ništa fundamentalno u odnosu na SAD što bi zahtijevalo poseban plan za likvidaciju i poremećaj ovih 7 država. Međutim, u odnosu na Izrael, to su zemlje koje su povijesno imale i imaju najjaču averziju i otpor prema Izraelu. Jednostavno sedam najvećih islamskih neprijatelja Izraela.
Njihovo uništenje bilo je i još uvijek jest izvan usamljene moći samog Izraela, Izrael jednostavno nema sredstava za to. I zato su Sjedinjene Države potrebne da likvidiraju ovih 7 zemalja. Dakle, ono što je general Wesley Clark vidio i što mu je rečeno o cijeloj stvari bio je jednostavno plan da se Izrael riješi njegovih 7 najvećih neprijatelja među islamskim zemljama u roku od 5 godina.
Pokušaj demontiranja Irana dovest će do velikog vojnog sukoba
A budući da je do sada donekle bio uspješan u 6 od 7 zemalja, logično je da je sada na redu posljednja, odnosno Iran. A cilj je srušiti režim, baš kao u Libiji, kao u Iraku, kao u Siriji, kao u Somaliji, kao u Sudanu, jednostavno ukloniti režime onih islamskih zemalja koje nisu sklopile primirje sa cionističkim Izraelom, kao što je sklopila Saudijska Arabija. I to je sve.
Trump je sada na čelu propadajućeg SAD-a samo da bi dovršio posljednji potez na šahovskoj ploči „ 7 zemalja u 5 godina “ i srušio iranski režim. To ne mijenja činjenicu da je naziv operacije netočan u smislu vremena, jer se to stvarno nije moglo izvesti u 5 godina, ali broj zemalja savršeno odgovara. 
I zašto Izraelu sve ovo treba? Jer nakon što se režim u Iranu svrgne, zemlja će se raspasti na niz malih država. Iran jednostavno nije Libija, Irak ili Afganistan. Povijest se ne mora ponavljati. Možda su ovaj put jastrebovi u Washingtonu u pravu da razoran i kontroliran američki vojni udar može uništiti iranski nuklearni program i eliminirati navodnu egzistencijalnu prijetnju Izraelu i rizik za američku nacionalnu sigurnost.
Ali iranski klerikalni režim bi gotovo sigurno morao odgovoriti, makar samo da zaštiti vlastiti autoritet. Ovisno o preostalim vojnim sposobnostima nakon izraelskog napada, mogao bi napasti američko osoblje i američke baze u regiji. Trump bi također morao odgovoriti u ciklusu eskalacije i bez jasnog kraja na vidiku.
Ako cionisti i Trump uspiju svrgnuti režim ajatolaha, izbit će sektaško nasilje i ogroman val migracija u Europu.
Lako je zamisliti scenarije noćne more. Iran bi, na primjer, mogao zatvoriti Hormuški tjesnac kako bi prekinuo protok nafte i izazvao globalnu energetsku krizu. Ili bi mogao ciljati naftna polja svojih regionalnih suparnika, poput Saudijske Arabije, saveznika Izraela. Samo jedna država mogla bi predvoditi odgovor: Sjedinjene Američke Države, koje su dopustile da budu dublje uvučene u regionalni rat.
Zatim postoji mogućnost masovnih iranskih kibernetičkih napada koji bi mogli donijeti rat domovini. Neokonzervativci bi sigurno klicali kada bi se izraelski napori da se izazove promjena režima ili da se Iranci potaknu na pobunu protiv vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija isplatili. Ali političke snage koje bi vjerojatno bile oslobođene slomom Islamske revolucije ili krunskim draguljem režima – njegovim nuklearnim programom – mogle bi izazvati ogromne previranja.
Etnička karta Irana
Rezultat bi mogao biti anarhija ili još gore ako bi nacija od 90 milijuna ljudi – što uključuje etničke i sektaške podjele među Perzijancima, Azerbajdžancima, Kurdima, Balučima, Turkmenima, Turcima i arapskim plemenima – iznenada ostala bez vođe. Slom propale države i izbijanje sektaškog nasilja u Iranu, po uzoru na ono što se dogodilo u Iraku nakon svrgavanja Saddama Huseina, mogli bi poslati milijune izbjeglica na Bliski istok i u Europu u vrijeme kada imigracija već narušava društvenu koheziju.
I tako potiče logičan otpor Europljana prema migrantima. Iznenadni sigurnosni vakuum u Iranu mogao bi dovesti do građanskih ratova, sektaškog nasilja ili brutalnog preuzimanja od strane vojske ili elemenata Korpusa islamske revolucionarne garde. Sirija, Irak, Afganistan i Libija znaju koliko se brzo mogu pojaviti takozvana teroristička utočišta. Nemiri bi se mogli proširiti cijelom regijom i ugroziti već nestabilne zemlje poput susjednog Pakistana – nuklearne sile.
U slomljenom Iranu, nuklearni materijal bi pao u ruke Bog zna koga.
Također se vrijedi zapitati kako bi američka i izraelska vlada osigurale da zalihe nuklearnog materijala preostale od napada na iranska nuklearna postrojenja ne padnu u ruke terorista ili takozvanih odmetnutih država. Koliko god ove mogućnosti zvučale strašno, one možda nisu relevantne za izraelsko razmišljanje. Uostalom, Netanyahu tvrdi da bi izgledi za iransku nuklearnu bombu mogli dovesti do uništenja njegove zemlje i židovskog naroda.
No povijest, i nedavna i daleka, dovodi u pitanje ideju da je zajednički američko-izraelski napor kratak i konačan. Izrael još uvijek nije uništio Hamas unatoč mjesecima bombardiranja Gaze, koje je uzelo strašan danak desecima tisuća palestinskih civila i dovelo do izdavanja naloga za uhićenje Benjamina Netanyahua od strane Međunarodnog kaznenog suda u Haagu.
Iran će biti daleko veći izazov za Izrael i Sjedinjene Države. Američki napori da oblikuju Iran – uključujući puč koji je podržala CIA 1953., podršku represivnom šahu Mohamedu Rezi Pahlaviju koji je na kraju doveo do islamske revolucije u zemlji 1979. i podršku Washingtona Saddamu Husseinu u iransko-iračkom ratu 1980-ih – gotovo su uvijek pogoršavali situaciju. U konačnici, krivac za rat neće biti Netanyahu ili iranski ajatolah, već Donald Trump, koji je dijelom puta do Bijele kuće propovijedao mir i odsustvo rata, ali se usput transformirao i pokrenuo najveći rat u povijesti – Treći svjetski rat.
Krajnji plan je Veliki Izrael
Degenerirani Iran, s više od 90 milijuna stanovnika, preplavit će Europu s toliko migranata da se Europa neće oporaviti. I što će to otvoriti? Uostalom, put do stvaranja Velikog Izraela, od Nila do Eufrata. Izrael će ponuditi utočište etničkim skupinama u degeneriranim državama zahvaćenim terorizmom i sektaštvom, pod kontrolom izraelske vojske, kao što se već dogodilo na jugu Sirije, gdje je Izrael okupirao dio zemlje i pružio zaštitu sirijskoj etničkoj skupini Druza. Prihvatili su Izrael kao „ osloboditelje “ i zaštitnike od islamskih radikala u Damasku koji su svrgnuli Bašara al-Asada. Druzi jednostavno nemaju pojma da je Izrael planirao svrgavanje al-Asada. Tako to funkcionira. 
Subvertirat ćemo zemlju, poslati teroriste u nju kako bi prestrašili ljude koji će početi vapiti za pomoć i stoga će dočekati našu invazijsku vojsku kao svoje zaštitnike i osloboditelje od ugnjetavanja terorista. Tako će se jednostavno učiniti s Iranom. Samo je neizvjesno što će Chabad učiniti s Trumpom. Kao leš, mogao bi odigrati još jednu važnu ulogu ako bombardiranje ne uspije i ajatolahov režim ne padne.
Tada bi bila potrebna kopnena invazija. A to bi zahtijevalo izgovor za objavu kopnenog rata. A atentat na Trumpa kao predsjednika od strane nekog iranskog ekstremista bio bi dovoljno opravdanje za takvu krvavu operaciju. Što to znači? To je jednostavno. Otpor cionistima je opasan. Ali suradnja s njima u njihovim gnusnim planovima je smrtonosna!
