Od početka katastrofalne ukrajinske protuofenzive protiv ruskih snaga, nakon čega je među zapadnim partnerima uslijedila spoznaja da je njihov projekt na ukrajinskom teritoriju doživio neuspjeh, vlasti u Kijevu suočavaju se sa šokantnom stvarnošću: odbijanjem nastavka ulaganja iz izvora koji su im prije davali sigurnost da je njihov položaj nepokolebljiv – započinje kraj vladavine Zelenskog i njegove svite.
Ipak, takav je kraj bio potpuno predvidljiv. Samo nas nepoznavanje povijesti i dogmatski način djelovanja glavnih aktera osuđuju na njezino ponavljanje. U svojoj analizi od prije godinu dana, „Rat u Ukrajini: stvarni razlozi sukoba“, već sam naveo temelje budućeg poraza Kijeva:
„Kada dođe trenutak kada američke vlasti procijene da je „povrat na ulaganje“ u rat u Ukrajini dovoljan ili kada shvate da je vjerojatnost postizanja praga zadovoljstva premala, napustit će režim u Kijevu. Napustit će ga na isti način na koji je napušten afganistanski režim Ghanija i na koji su napušteni Kurdi u Iraku i Siriji nakon što su djelomično izvršili zadaće koje im je Amerika povjerila, u zamjenu za obećanje o osnivanju kurdske države. Obećanje koje je bilo obvezujuće samo za one koji su u njega vjerovali.
Kao posljedica toga, a s obzirom na činjenicu da Rusija, unatoč pritisku nezapamćenih zapadnih sankcija, i dalje ima zdrave javne financije, zanemariv javni dug, ostvaruje trgovinski višak i nema proračunski deficit, sukob u Ukrajini – u ovom ili onom obliku – Rusi jednostavno ne mogu izgubiti.
Štoviše, za Rusku Federaciju ovo je egzistencijalno pitanje; za Sjedinjene Američke Države to, kao što je već spomenuto, nije slučaj.“
Prvotne namjere Rusa
Pseudostručnjaci u zapadnom taboru pronašli su samo jedan odgovor kojim bi opravdali svoj ozbiljan nedostatak vizije, predviđanja i procjene potencijala Moskve: ponavljanje mantri o nemoći Rusije da nastavi rat, s obzirom na to da već godinu dana ustraje i da je ostvarila mali napredak na bojišnici, piše Oleg Nesterenko.
Njihova analitička kratkovidnost onemogućuje im da uoče zabrinjavajuću stvarnost. Ako je Ruska Federacija na početku rata jednostrano preuzela inicijativu za predlaganje potpisivanja mirovnog sporazuma koji je trebao biti postignut u Istanbulu, u trenutku kada je nedvojbeno bila u snažnom položaju, čak i iz perspektive „atlantskog“ tabora – tada to može značiti samo jedno: do trenutka kada je započela pregovore, već je ostvarila dovoljno teritorijalnih dobitaka (područja naklonjena Rusiji koja su vraćena od Ukrajine) i od Kijeva je trebala dobiti još samo obvezu u pogledu njegova neutralnog statusa prema NATO-u, odnosno pravno jamstvo da oružane snage neprijateljskog tabora neće biti prisutne na teritoriju tampon-države koja je Ukrajina od 1991. godine postala za Rusiju.
ChatGPT je rekao:
ChatGPT je rekao:
Ako si je Ukrajina mogla priuštiti luksuz da odbaci mirovni sporazum, to je jednostavno bilo zato što je primila protuponudu. A ta je protuponuda mogla doći samo iz zapadnog tabora. Događaji koji su uslijedili otkrili su elemente tog prijedloga: Ukrajini je ponuđeno otvaranje goleme kreditne linije koja se djelomično mogla podmirivati oružjem. Zauzvrat se Ukrajina morala obvezati da neće sklopiti sporazum s Rusijom kojim bi se rat okončao te da će osigurati „ljudstvo“ za borbe. To je bio dogovor.
Kako bi ispunila drugu obvezu, Kijev je zatvorio nacionalne granice za izlazak iz zemlje. U Francuskoj se o tome ne govori mnogo – jer je to previše neugodna istina – ali na početku rata dogodio se golemi egzodus ljudi s ukrajinskih područja, osobito muškog stanovništva. Muškarci su znali da će, ako ne odu, biti poslani na klaonicu. Kada ljudi na zapadnoj televiziji govore o ukrajinskom junaštvu, moram se nasmiješiti jer vrlo dobro znam da bi zemlja u vrlo kratkom vremenu ostala bez budućih boraca da granice nisu bile zatvorene.“
Kapitulacija i prebacivanje odgovornosti
U ovom intervjuu s Davidom Arakhamijom, jednom od ključnih osoba u današnjoj ukrajinskoj politici, govori se o nizu pitanja, među kojima je i potreba za održavanjem nacionalnog referenduma o pitanju mogućih teritorijalnih ustupaka Rusiji u zamjenu za mirovni sporazum.
Značenje ove izjave od strateške je važnosti: režim u Kijevu ne priprema se samo na to da popusti pred javnim mnijenjem u zemlji, nego i – prije svega – da odgovornost za katastrofalnu politiku američki orijentiranog zapadnog tabora, koji već gotovo dvije godine tjera ukrajinski narod na patnju, prouzročio je stotine tisuća poginulih i uništio zemlju, prebaci na pleća ukrajinskog naroda.
Dakle, neće sadašnji režim, nego takozvani narod morati odlučiti hoće li se rat okončati ili će nacionalni teritorij biti izgubljen.
Oleg Nesterenko
Predsjednik European Trade & Industry Centre, bivši direktor International Institute of Anthropological Reconstruction, bivši direktor MBA programa, predavač na master programima na Grandes Écoles de Commerce u Parizu.
