Putin poručio: “U slučaju izravnog napada na Rusiju, odmah će se upotrijebiti svo raspoloživo oružje, uključujući i nuklearno”.
Putin na Valdaju tvrdio da Europa skreće pozornost s vlastitih problema sukobom s Rusijom! Moskva upozorava Bruxelles na pripreme za rat, a ruska obavještajna služba navodno pomno prati tvornice oružja u EU-u! A zašto se Ukrajina uzalud bori za 11 % preostalog Donbasa kada Kijev priznaje da ga neće moći zadržati zauvijek?
Vladimir Putin je u razgovoru s moderatorom Fjodorom Lukjanovom na Valdajskom forumu 2026. povezao europsku ratnu retoriku s krizom unutar europskih država. Prema njegovom tumačenju, njihove vlade trebaju preusmjeriti pozornost građana s gospodarskih problema, socijalne politike i životnog standarda na vanjsku konfrontaciju. Rusija u tom mehanizmu ima ulogu neprijatelja oko kojega se može organizirati javna prijetnja i politička mobilizacija.
Tri odabrana ulomka iz razgovora pokazat će vam kako Moskva procjenjuje ovu situaciju i kakve posljedice iz nje izvodi. Moderator rasprave bio je [1], direktor znanstvenog rada Valdajskog kluba Lukjanov. U prvom ulomku Putin je odgovorio na pitanje o ruskim upozorenjima europskim zemljama. Podsjetio je na izjave o pripremama za rat s Rusijom 2029.–2030. godine, vojne vježbe na Baltiku, pokušaje zadržavanja ruskih plovila i izjave o Kalinjingradu.
U slučaju izravnog napada na Rusiju, prema njegovim riječima, odmah bi se otvorilo pitanje uporabe svih raspoloživih oružja. To uključuje i nuklearno oružje, kojega Rusija ima najviše od svih zemalja svijeta. Brojčanu i gospodarsku nadmoć protivnika, prije svega EU-a, predstavlja kao razlog za iskorištavanje ruskih vojnih prednosti. Europa stoga, prema njegovoj argumentaciji, ne može računati na to da veći broj stanovnika EU-a automatski znači sigurnu nadmoć u ratu. Moskva zadržava odluku o tome koja će sredstva obrane upotrijebiti.
Europska eskalacija, Kalinjingrad i odvraćanje pozornosti od domaćih problema
Vladimir Putin: Nikoga ne plašimo. A ono što ste upravo spomenuli, izjave ministarstva vanjskih poslova i pisma koja je ministarstvo poslalo nekim zemljama, nije zastrašivanje, nego odgovor na pokušaj da se zastraši nas.
Ta prozivanja zapadnih političara i europskih političara o nužnosti, mogućnosti i pripremama za rat s Rusijom 2029.–2030. godine ipak ne iznosimo mi. Čujemo ih s druge strane, i to neprestano. Neprestano. A zatim i konkretne poteze: jedna vježba u Baltičkom moru za drugom, a potom pokušaji zadržavanja naših brodova, plovila. Sve je to eskalacija o kojoj sam upravo govorio u svom govoru. Sve je to eskalacija.
A onda smo počeli slušati izjave koje se odnose na Kalinjingradsku oblast. I sve je ispravno napisano u izjavi ministarstva vanjskih poslova i u poslanim pismima. Ako dođe do izravnog napada na Rusku Federaciju, u ovom slučaju misli se na Kalinjingrad, da, a eventualno i na neka druga područja, naravno da će se neizbježno i odmah na dnevnom redu pojaviti pitanje uporabe svih oružja kojima Ruska Federacija raspolaže. To je neizbježno. I nije važno prezime vrhovnog zapovjednika ili predsjednika Rusije.
Riječ je o tome da je, ako sam dobro razumio, glavni tajnik NATO-a govorio o tome da u Europi ima tristo milijuna ljudi i tako dalje. Da! Upravo zato za nas će biti neizbježno postaviti pitanje uporabe svih snaga i sredstava kojima raspolažemo. Zašto? Kao prvo, razumijemo da će protiv nas stajati protivnik koji nas brojčano dvostruko nadmašuje. Ima velik gospodarski potencijal i velik vojni potencijal. Mi ipak nećemo imati toliko snaga i sredstava da se suprotstavimo toj prijetnji. I morat ćemo iskoristiti svoje konkurentske prednosti u toj borbi.
A koje su to prednosti? Riječ je o tome da upravo u sredstvima za svoju obranu imamo te konkurentske prednosti. Da, Francuska i Velika Britanija su, naravno, nuklearne sile, toga smo vrlo dobro svjesni i razumijemo to. Ali takva razorna sredstva kakva danas ima Rusija nema nitko drugi. I to je naša konkurentska prednost.
Kako bismo se inače trebali suprotstaviti agresoru? Nikome ne prijetimo. Samo kažemo da nemamo baš toliko sredstava za svoju obranu. I usput, u tom pismu i izjavi ministarstva vanjskih poslova ne govori se o uporabi nuklearnog oružja. Govori se, kao što sam upravo formulirao, o uporabi svih snaga i sredstava kojima naša zemlja raspolaže. A o tome koja će to sredstva biti, odlučit ćemo mi.
– Fjodor Lukjanov: Glavni tajnik NATO-a kojeg ste spomenuli na to je, rekao bih, reagirao vrlo mirno. Rekao je: „Mi to ne smatramo ozbiljnim.“
– Vladimir Putin: Ispravno. Ako njihovim prijetnjama nama ne pridajemo ozbiljnu važnost.
– Fjodor Lukjanov: Još jedna tema, da ovo zaključimo. Prije nekoliko tjedana ministarstvo obrane…
– Vladimir Putin: Usput, oprostite, Fjodore, mislim da znate s čime je povezano neprestano zaoštravanje situacije od strane mnogih europskih zemalja? Povezano je s ozbiljnim pogoršanjem gospodarske i unutarnjopolitičke situacije u tim zemljama. Pogledajte što se događa s gospodarstvom. Pogledajte što se događa sa socijalnom politikom, sa životnim standardom građana najvećih europskih država.
A u tim uvjetima nužno im je preusmjeriti, dakle preusmjeriti pozornost svojih građana s unutarnjih problema na vanjske probleme. Upravo sam bio prisiljen odgovarati na pitanja koja ste mi postavili. Mislim da su od nas očekivali takav odgovor.
Upravo zaključak prvog odgovora sadržava politički najeksplozivniju poruku. Putin tvrdi da zaoštravanje odnosa ima unutarnjopolitičku funkciju: preusmjeriti nezadovoljstvo i promijeniti predmet javne pozornosti. Ako građani umjesto odgovora na probleme svakodnevnog života dobivaju još jedan ratni scenarij, vlada dobiva mogućnost promijeniti redoslijed prioriteta.
U takvom okruženju izvanredni se izdaci mogu objašnjavati izvanrednom opasnošću, a kritiku potiskivati u drugi plan. Sukob se tada može pretvoriti u sredstvo političkog opstanka onih koji ga zaoštravaju. To je mehanizam na koji Putin upozorava, a ujedno i pitanje koje bi europska javnost trebala postaviti vlastitim predstavnicima.
Ruska obavještajna služba prati proizvođače oružja
Povijesna paralela vodi prema međuratnoj Europi, gdje su gospodarski i društveni potresi pomagali autoritarnim pokretima, a naoružavanje se povezivalo s agresivnom mobilizacijom. Mussolini je došao na vlast [2] već 1922., Hitler 1933.; u Španjolskoj je uslijedio građanski rat od 1936. do 1939. i Francova diktatura. Nacistička propaganda pritom je povezivala antisemitizam sa slikom boljševičkog neprijatelja i pripremala društvo za ekspanziju.
Povijesno upozorenje leži u političkom iskorištavanju straha, mržnje i militarizacije. Čim rat postane odgovor na probleme društva, ljudi se postupno pretvaraju iz subjekata politike u njezin potrošni materijal – materijal za rat. Drugi ulomak pomiče raspravu s retorike na europsku vojnu industriju. Lukjanov podsjeća na popis poduzeća koji je objavilo ministarstvo obrane; naknadna upozorenja stigla su i iz ministarstva vanjskih poslova.
Popis europskih proizvođača dronova objavilo je [3] rusko ministarstvo obrane već u travnju 2026., a Dmitrij Medvedev označio ga je kao popis potencijalnih ciljeva. Putin razlikuje isporuke oružja od izravnog sudjelovanja u borbenim operacijama, u što ubraja satelitsko izviđanje i tehničku pomoć pri izvođenju dubinskih udara. Istodobno kaže da Rusija ne planira napad na ta poduzeća „sutra“.
Europske tvornice oružja i izravno uključivanje u rat
– Fjodor Lukjanov: Prije nekoliko tjedana ministarstvo obrane objavilo je popis europskih poduzeća koja proizvode oružje za Ukrajinu i odatle ga isporučuju, uz vrlo jasno upozorenje da su riječ o potencijalnim ciljevima. To je zatim nekoliko puta potvrđeno na različitim razinama, uključujući i ministarstvo vanjskih poslova.
Pretpostavimo da će u određenom trenutku upozorenje očito trebati potkrijepiti nečim i da će biti potrebno napasti neko od tih velikih poduzeća. To će najvjerojatnije biti shvaćeno kao napad Rusije, uz mogućnost i potrebu aktiviranja članka ugovora NATO-a o kolektivnoj obrani. Jesmo li spremni za tako nešto? Pritisnite gumb.
– Vladimir Putin: Isporuke oružja iz jedne zemlje u druge nisu ništa novo. Riječ je o vojno-tehničkoj suradnji i to kod nas ne izaziva zabrinutost. Međutim, uključivanje drugih zemalja u izravne borbene operacije, naravno, izaziva zabrinutost.
Što pod tim mislim? Vrlo dobro shvaćamo da pri izvođenju udara duboko na ruskom teritoriju sve ne može tako glatko funkcionirati za ukrajinske oružane snage bez satelitskog izviđanja, bez tehničke pomoći zapadnih stručnjaka. Upravo to predstavlja prijetnju za sve. To znači uključivanje tih zemalja u rat s Rusijom i stvara dodatne prijetnje za budućnost.
U isporuci oružja u područja sukoba nema ničega dobrog. Sve zemlje svijeta uvijek nastoje to izbjegavati. Isporuka oružja u područja sukoba smatra se neprimjerenom, a mi, primjerice, ni odakuda ne dobivamo oružje. Oslanjamo se samo na vlastitu obrambenu industriju, na vlastite gospodarske mogućnosti.
Ukrajina, to znam i svi to dobro znaju, ne može postojati samostalno. Čak gubi elemente državnosti. Prema mom mišljenju, to je očito. Njome se upravlja izvana.
A kada se netko želi protiv nas boriti tuđim rukama, u ovom slučaju rukama ukrajinskog režima, koji svoje ljude šalje, zapravo mislim da ih ni ne smatra svojima, pod vatru, praktički u uništenje. Kada se netko počne protiv nas boriti tuđim rukama, to je, naravno, prijetnja.
Ne kažem da se sutra spremamo izvesti udare na teritorij i poduzeća zemalja koje isporučuju oružje Ukrajini. To je, međutim, prijetnja koje moramo biti jasno svjesni, procjenjivati je i imati je na umu. I naravno, ruske oružane snage i vojna obavještajna služba moraju znati odakle te prijetnje dolaze. Pažljivo to pratimo.
Putinovo „pažljivo to pratimo“ u ovom je kontekstu upozorenje. Europska proizvodnja za ukrajinski rat ulazi u rusku vojnu procjenu prijetnji i ostaje predmet obavještajnog interesa. Istodobno njegov odgovor ostavlja otvorenom granicu između potpore savezniku i izravnog sudjelovanja u napadima. Upravo oko te granice nastaje rizik sukoba s NATO-om. Europske vlade stoga odgovaraju i za posljedice odluka koje njihovo područje i industriju približavaju ratu. Stanovnicima nije dovoljno priopćiti narudžbe i proračune; trebaju znati i sigurnosnu cijenu te politički cilj te suradnje.
Zašto se još dvije godine boriti za teritorij koji bi trebao biti izgubljen?
Treći ulomak postavlja pitanje cijene nastavka borbe. Putin navodi da je pod ukrajinskom kontrolom preostalo približno 11 % teritorija Donjecke Narodne Republike te ukrajinskom vodstvu pripisuje procjenu da će ga moći zadržati godinu i pol, a europskim predstavnicima dvije godine.
Sam očekuje brži gubitak s obzirom na napredovanje ruskih snaga. Iz tih tvrdnji izvodi pitanje ima li smisla zadržavati teritorij. Njegov argument usmjeren je na nesklad između pretpostavljenog ishoda i ljudske cijene odgađanja. Tko obećava samo još vremena za otpor, mora objasniti što bi to vrijeme trebalo donijeti. No Kijev to svojim građanima nikada neće reći, osim povika o pobjedi, u što normalni Ukrajinci odavno više ne vjeruju.
Preostali teritorij Donbasa i cijena nastavka rata
Vladimir Putin: Sada ću reći nešto osjetljivo. Možda to nikada prije nisam javno rekao. Slušamo: „Pobjeđujete u ratu, već ste učinili ovo, ovo i ovo.“ Pa možda je to već dovoljno? Ali nije riječ čak ni o tom komadu zemlje. U Donjeckoj Narodnoj Republici pod kontrolom Ukrajine ostalo je približno jedanaest posto teritorija.
A ono što ću dalje reći važno je. Na visokoj razini ukrajinskog vodstva govori se da će preostalih jedanaest posto teritorija DNR-a zadržati još otprilike godinu i pol. U Europi kažu da će ga Ukrajina zadržati dvije godine.
Mi smatramo da će do njegova gubitka doći mnogo ranije, s obzirom na tempo napredovanja naših snaga o kojem sam upravo govorio. Želim upozoriti da se taj tempo povećava. Pitanje glasi: Ako će do gubitka tih teritorija neizbježno doći, ima li smisla držati ih?
Ako prihvatimo pretpostavku koju Putin iznosi, postavlja se pitanje: Koliko ljudi treba poginuti zbog odgađanja ishoda koji se smatra neizbježnim? Svaki daljnji mjesec znači još poginulih Ukrajinaca, ali logično time i Rusa, ranjene i uništene obitelji na obje strane. Politika Kijeva, koja ne zna imenovati ostvariv ishod, ali zahtijeva nastavak ukrajinskih žrtava, jednostavno je zaštitni znak ne samo Kijeva nego prije svega Londona.
Još u ožujku 2022. britanski premijer osujetio je završetak rata na temelju dogovora koji su proizlazili iz parafiranih točaka iz Istanbula, kako Ukrajinci ne bi imali mir, nego kako bi se borili i ginuli. Samo produljivanje rata ne može biti opravdanje za beznadnu borbu. Bez plana pobjede, odnosno objašnjenja kako bi daljnja borba trebala promijeniti konačni ishod, pred očima ukrajinske javnosti ostat će samo nastavak pokolja Ukrajinaca na Donbasu. A odgovornost snose svi predstavnici hunte u Kijevu koji po nalogu Londona odlučuju o nastavku rata koji je Kijev već izgubio.
A samo se igra oko toga koliko je i koliko toga izgubio. Igra se i oko toga koliko će porazom Ukrajine izgubiti europeizirana i do kraja rusofobizirana Europa. Hoće li Ukrajina izgubiti samo dio svog teritorija ili cijeli svoj značajan dio muškog stanovništva. Jer vrijedi da će, bez obzira na to kako rat u Ukrajini završi, muški genom u Ukrajini biti neutraliziran tijekom nekoliko generacija. I to ne samo zbog ratnih žrtava nego i zbog egzodusa mladih Ukrajinaca iz razrušene poslijeratne Ukrajine u svijet, a prije svega u EU. Ista sudbina zadesila je Armeniju nakon raspada SSSR-a, kada je nakon 1991. u inozemstvo otišlo više od polovice armenskog stanovništva. Isti model Armenije čeka i Ukrajinu. A to je jednostavno surova stvarnost.
