Rat prodire sve dublje i dublje u Rusiju: Koliko još uboda iglom Moskva može podnijeti?
Napad na rusku rafineriju nafte u Tjumenjskoj regiji, više od 2000 kilometara od ukrajinske granice, mogao bi označiti novu prekretnicu u ratu u Ukrajini. Čak i zapadni mediji sada izvještavaju da ukrajinski dronovi dosežu ciljeve koji su se prije samo nekoliko godina smatrali potpuno nedostižnima.
Rat više nije ograničen na crte bojišnice u Donbasu ili pograničnim regijama. Prodire sve dublje u srce Rusije.
Ono što je započelo napadima na Krim proširilo se na Belgorod, Kursk i Brjansk. Kasnije su napadi dronovima bili usmjereni na Moskvu, vojne zračne luke, naftne terminale i energetska postrojenja. Sada su meta čak i strateški objekti u zapadnosibirskom zaleđu.
Svaki pojedinačni napad može se činiti vojno ograničenim. Ali zajedno gledano, ove operacije otkrivaju obrazac.
To je rat tisuću uboda iglom.
Oblaci dima uzdižu se iz zapadnog Sibira nakon što su ukrajinski dronovi dugog dometa ciljali rusku rafineriju nafte “Tjumenj” (Antipinskij) više od 2000 kilometara od granice.
⚡️Columns of smoke rising from western Siberia after Ukrainian long-range drones targeted the Russian oil refinery "Tyumen" (Antipinsky) more than 2,000 kilometers from the border. pic.twitter.com/9VqVMJQzJl
— War Monitor (@WarMonitors) June 20, 2026
Ruske rafinerije gore. Napadaju se skladišta goriva. Vojni aerodromi su pod vatrom. Pokrivaju se sve veće udaljenosti. Istovremeno, zapadno oružje, satelitski podaci, izviđačke informacije i tehnička podrška i dalje teku u Ukrajinu.
Službeno, države NATO-a naglašavaju da nisu strana u sukobu. Istovremeno, zapadni sustavi, zapadne obavještajne službe i zapadna tehnologija omogućuju sve razornije udare na ciljeve unutar Rusije.
U Moskvi se ovaj razvoj događaja više ne smatra isključivo ukrajinskim ratovanjem.
Iz ruske perspektive, sve se više stječe dojam posredničkog rata u kojem Ukrajina lansira dronove, ali temeljna infrastruktura i podrška dolaze sa Zapada.
Upravo tu leži prava opasnost.
Jer svaki novi val napada pomiče crvene linije malo dalje. Svaka uništena rafinerija, svaki napadnuti industrijski centar i svaki novi poligon povećava politički pritisak na rusko vodstvo.
Koliko dugo država može mirno promatrati napade koji prodiru sve dublje u njezin teritorij? Koliko dugo Moskva može reagirati bez eskalacije same situacije?
Službeno, zapadne vlade naglašavaju svoju želju da spriječe eskalaciju rata. Istovremeno se isporučuje oružje sa sve većim dometom, razvijaju se novi napadni sustavi, a ciljevi se udaraju sve dublje u ruskom zaleđu.
Kritičari ove strategije vide je kao opasnu kontradikciju.
Tvrde da se Rusija postupno dovodi u situaciju brojnim manjim napadima u kojoj se oštriji odgovor čini gotovo neizbježnim. Nije riječ o jednom napadu koji bi mogao izazvati eskalaciju, već o kumulativnom učinku mnogih malih udaraca. Rat se tada ne bi proširio velikim odlučnim potezom, već sporim navikavanjem na uvijek nove prekršaje.
U Moskvi su sve glasniji pozivi na odlučnije djelovanje. Ruski komentatori govore o strategiji iscrpljivanja i upozoravaju da Zapad očito pretpostavlja da će Rusija prihvatiti svaku novu eskalaciju.
Je li ovo zapravo svjesni izračun, ne može se dokazati.
Ali dokazi su za mnoge promatrače izvanredni: sve veći domet, sve dublji napadi i istovremeno kontinuirana vojna podrška Ukrajini od strane država NATO-a.
Napad na Tjumenj stoga bi mogao biti više od samo još jednog napada dronom. Mogao bi biti znak da je rat ušao u novu fazu – fazu u kojoj odlučujući faktor više nisu samo crte bojišnice u Ukrajini, već i koliko će uboda nuklearna sila tolerirati prije nego što sama promijeni pravila igre.
Prava opasnost možda ne leži u jednom napadu. Leži u činjenici da obje strane vjeruju da će i druga tolerirati sljedeći korak.
Međutim, povijest pokazuje da velike sile rijetko reagiraju u nedogled na strateška poniženja, a da se na kraju i same ne popnu na ljestvicu eskalacije.
