Rat protiv Irana srušio je Trumpovo predsjedništvo, a rat u Ukrajini srušit će etablirane europske vlade.
Vanjska politika počinje i završava u vlastitoj zemlji. Većinu građana vanjska politika uopće ne zanima sve dok izravno ne počne ugrožavati njihove interese. Trump je osiromašio Amerikance i učinio da se osjećaju manje sigurno. Njegova vanjska politika okrenula se protiv njega i od samog je početka bilo jasno da će se to dogoditi. Trump je imao jednostavan izbor: rano okončati rat protiv Irana i ostaviti dojam slabosti ili nastaviti rat i ostaviti dojam nesposobnosti. To govorim od samog početka. Odabrao je drugu mogućnost.
Iranska država i dalje stoji. Višegodišnje sankcije već su prisilile zemlju da izgradi gospodarstvo otporno na vanjske pritiske. Glavni odgovor Irana bio je zatvaranje Hormuškog tjesnaca te, zajedno s Hutima, ometanje pomorskog prometa kroz tjesnac Bab el Mandeb i napadi na saudijsku proizvodnju nafte. Rezultat je bio globalni gospodarski šok koji je podigao cijene benzina u SAD-u i potaknuo inflaciju u svim sektorima. Obični Amerikanci osjetili su to na vlastitom džepu, a kraj takvoj situaciji nije bio na vidiku. Trump je neprestano govorio o pobjedi.
Većina ljudi jedva da razmišlja o vanjskoj politici. Primjećuju je tek kada počne ugrožavati njihov životni standard ili osjećaj sigurnosti. Ove je godine dovoljno Amerikanaca povezalo te stvari da bi na međuizborima zadali Republikanskoj stranci težak poraz. Demokrati su kampanju uglavnom vodili na temelju gospodarskih pitanja i to je bilo dovoljno.
Trump je pokušavao s carinama, sankcijama, sporazumima i prijetnjama. Ništa od toga nije riješilo temeljni problem koji je nastao zbog rata. Sada je predsjednik bez stvarne političke moći.
Vanjska politika mora služiti temeljnim interesima jedne zemlje, inače doživljava neuspjeh. Ti su interesi uvijek isti. Sve ostalo je od sekundarne važnosti. Vrijednosti, suosjećanje s Ukrajinom – birače u konačnici ništa od toga ne zanima.
Jesu li tvoje granice sigurne?
Je li tvoje stanovništvo sigurno?
Postaje li tvoja zemlja prosperitetnija?
Iran se nalazi tisućama kilometara od Sjedinjenih Američkih Država. Ne predstavlja prijetnju američkom teritoriju. Ideja da predstavlja egzistencijalnu prijetnju običnim Amerikancima nikada nije bila uvjerljiva. Rat je osiromašio Amerikance. Zato je doživio neuspjeh.
Ista pouka vrijedi i za Europu. Gotovo pet godina etablirane političke stranke tretiraju rat u Ukrajini kao moralni križarski pohod za koji obični ljudi jednostavno moraju plaćati cijenu. Većina Europljana zna vrlo malo o Ukrajini ili Rusiji, a još ih manje zanima.
Neko su vrijeme vlade uspijevale pridobiti potporu stanovništva svakodnevno ga bombardirajući propagandom. No, takav pristup sada počinje gubiti učinak.
Europljani se zbog rata ne osjećaju sigurnije. Osjećaju se siromašnije. Troškovi energije su visoki, industrijska radna mjesta nestaju u Njemačkoj, dug raste u Velikoj Britaniji, a javne službe u Francuskoj pod sve su većim pritiskom.
Kada je njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock izjavila da je nije briga što misle njezini birači i da će Ukrajince staviti na prvo mjesto, utjelovila je upravo ono u čemu je Europa ozbiljno pogriješila: izgubila je iz vida svoje temeljne strateške interese.
Vrijednosti i ljubaznost prema Ukrajini nisu temeljni strateški interesi.
Globalistima je to nekoliko godina polazilo za rukom, ali birači su sada prozreli tu politiku.
Potpora diljem zapadne Europe pomiče se prema strankama koje na prvo mjesto stavljaju domaće prioritete i interese. Njemačka je svjedočila prosvjedima zbog rastućih troškova života. U Francuskoj se prosvjeduje zbog škola i javnih službi, dok novac i dalje odlazi u Ukrajinu. Velika Britanija upravo je poslala dodatnih 10 milijardi funti Ukrajini, dok se kamate na državni dug približavaju iznosu od 109 milijardi funti godišnje. Poljska vlada već je sada zabrinuta zbog sljedećih izbora, a Tuskova vlada pokušala je organizirati ustavni državni udar.
Rat u Ukrajini nije nužan rat za Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku ili ostatak Europske unije. Nužan rat jest onaj koji se vodi u samoobrani, kada je sama zemlja napadnuta.
Rat u Ukrajini rat je koji se vodi vlastitim izborom.
Što dulje traje bez jasne koristi za obične građane, to ga je teže opravdati.
Europska komisija, koja ne mora izlaziti na izbore, dodatno pogoršava problem. Nacionalne vlade prenijele su važne odluke na neizabrano tijelo u Bruxellesu, a zatim od vlastitih birača zatražile da plate račun. Time se dodatno produbljuje demokratski deficit.
Rusija i Kina drukčije su pristupile svojim situacijama. Rusi rat u Ukrajini uglavnom smatraju nužnim ratom. To olakšava političku mobilizaciju, iako su ljudski i gospodarski troškovi stvarni.
Rusija je također bolje zaštitila svoje stanovništvo od najtežih gospodarskih posljedica nego Europa. Nezaposlenost je niska, plaće su porasle, a država se nije suočila s jednakim pritiskom na javne financije. Kina je u potpunosti izbjegla velike ratove. Usredotočila se na dugoročni gospodarski rast, industrijske kapacitete i tehnološki napredak. Taj napredak nije dovela u pitanje pokretanjem invazije na Tajvan. Kina igra na duge staze.
Razlika je jednostavna. Amerikanci postaju siromašniji zbog rata protiv Irana. Europljani postaju siromašniji zbog rata u Ukrajini (i dodatnog pritiska koji stvara rat protiv Irana). Rusi se ne suočavaju s jednakim gospodarskim pritiskom. Kineski čelnici dosad su odbijali dovesti u pitanje svoja gospodarska postignuća vođenjem rata.
Zato se globalno težište moći i dalje pomiče prema istoku. Pred etabliranim europskim strankama u sljedeće tri godine nalazi se niz izbora. Francuska, Poljska, Njemačka i Velika Britanija sve su na izbornom kalendaru. Birači koji povezuju pad životnog standarda s odlukama u području vanjske politike kaznit će odgovorne stranke, baš kao što su američki birači kaznili Trumpa i republikance.
Etabliranim strankama u Europi još je ostalo vremena da promijene smjer i stave domaće prilike na prvo mjesto. Ne vidim mnogo znakova da će to učiniti.
Dobivaju loše savjete, nerado priznaju vlastite neuspjehe i, u slučaju Europe, strukturno nisu sposobne koordinirati usklađenu strategiju između 27 vlada i Komisije.
Ratovi se ne dobivaju povjerenstvima (kao što sam već nebrojeno puta naglasio).
Vanjska politika uvijek počinje i završava u vlastitoj zemlji. Trump je upravo na teži način naučio tu lekciju. Europski čelnici naučit će je kada njihovi birači sljedeći put budu mogli odlučivati o tome koga žele na vlasti.
Moj monolog o ovoj temi možete pogledati ovdje:
Gdje god se nalazili u svijetu, koje god nacionalnosti i religije bili, želim vam puno mira.
