Ruski predstavnik u UN-u, Vasilij Nebenzja, upozorio je Izrael na ozbiljne posljedice ako doista naprave ono što namjeravaju.
Ruski stalni predstavnik pri UN-u, Vasilij Nebenzja, upozorio je Izrael na “određene političke posljedice” ako pošalje neke od svojih Patriota u Ukrajinu preko SAD-a, o čemu je CNN nedavno izvijestio da se trenutno pregovara.
Sljedećih pet članaka dokumentira početak ovog najnovijeg razvoja:
* 25. siječnja: “Rusija je zabrinuta da izraelski udari riskiraju uvlačenje Sirije dublje u zapadnoazijski sukob”
* 6. veljače: “Novi veleposlanik Izraela u Rusiji potpuno je u krivu u vezi s regionalnom politikom Moskve”
* 7. ožujka: “Izraelovo djelomično udovoljavanje američkim antiruskim zahtjevima riskira uništavanje veza s Moskvom”
* 19. travnja: “Ruski zahtjev za sankcijama Vijeća sigurnosti UN-a protiv Izraela je principijelan potez meke moći”
* 7. lipnja: “Koga Rusija može naoružati kao asimetričan odgovor Zapadu koji naoružava Ukrajinu?”
Ukratko, Izrael je počeo krivo predstavljati rusku moć u posljednjem sukobu i koketirao je s idejom slanja sustava za rano upozoravanje u Kijev, što je navelo Rusiju da eskalira svoju retoriku protiv Izraela i koketira s naoružavanjem svojih neprijatelja. Zasad je njihova svađa ostala u domeni međusobnih percepcija i retorike, no potencijalno izraelsko naoružavanje Ukrajine sustavima protuzračne obrane moglo bi dovesti do recipročnog ruskog naoružavanja pokreta otpora.
To je prerogativ Izraela jer je njemu lakše neizravno naoružati Ukrajinu nego Rusiji neizravno naoružati pokret otpora. Nadalje, Netanyahu bi mogao izračunati da slanje obrambenog oružja tamo neće prijeći rusku političku crvenu liniju, ali bi mu moglo donijeti olakšanje od američkog pritiska. Nije jasno hoće li proći kroz ono što je CNN nedavno izvijestio, ali ako to učini, Nebenzia je nagovijestio da će prva reakcija Rusije biti politička.
Ono što je vjerojatno želio natuknuti jest da bi njegova zemlja mogla ugostiti još izaslanstava Hamasa u budućnosti, ali ovaj put kako bi razgovarali o bilateralnim vezama umjesto o oslobađanju talaca kao u prethodnim posjetima od izbijanja posljednjeg sukoba, i/ili naredio svojim medijima da odlučno promoviraju antiizraelski narativ. Do sada su bili prilično uravnoteženi, ali to bi se moglo promijeniti ako se odluka donese. Druga opcija je dopustiti Siriji da konačno koristi S-300 za obranu unatoč tome što joj je to pravo do sada bilo uskraćeno u svrhu deeskalacije:
* 10. listopada 2023.: “Rusija vjerojatno neće dopustiti da Sirija bude upletena u najnoviji rat Izraela i Hamasa”
* 22. listopada 2023.: “Ne očekuje se da će Rusija zaustaviti izraelske udare u Siriji”
* 27. listopada 2023.: “Evo zašto Rusija nije odvratila niti odgovorila na najnovije američko bombardiranje Sirije”
* 11. veljače 2024.: “Posljednje izraelsko bombardiranje Sirije dokazuje da Rusija neće riskirati širi rat kako bi zaustavila Tel Aviv”
* 11. travnja 2024.: “Ruska protuzračna obrana bazirana u Siriji neće pomoći Iranu ako Izrael uzvrati”
Malo je vjerojatno da će Rusija odmah promijeniti kurs po ovom ultraosjetljivom pitanju nakon što je već izazvala toliko gnjeva mnogih svojih pristaša u Alt-Media zajednici držeći ga pod kontrolom tako dugo. Bez obzira na to, ostaje odgovarajuća recipročna mjera ako Izrael naoruža Ukrajinu, iako se očekuje da će to zasad odgoditi jer više nema povratka nakon što se to odobrenje da. U tom slučaju bilateralni odnosi ne bi se oporavili godinama, poništavajući sav naporan rad predsjednika Putina na tome.
Uz to, čini se da Rusija stvarno gubi strpljenje s Izraelom i može se iznijeti argument da može dobiti mnogo više poduzimanjem ovog dugo čekanog poteza i cementiranjem svojih strateških veza s Osovinom otpora koju predvodi Iran nego što može izgubiti držeći se nade u regionalno partnerstvo s Izraelom. Ova škola mišljenja praktički nije postojala u zajednicama koje su donosile politiku u Rusiji prije posljednjeg sukoba, ali to samo pokazuje koliko se toga promijenilo od tada.
Uspon frakcije koja kreira politiku otpora paralelan je s usponom one koja je pro-BRI, o čemu čitatelji mogu saznati više ovdje, a oni su praktički jedno te isto zbog svojih svjetonazora koji se preklapaju. Njihovi suparnici su proizraelske i balansirajuće/pragmatističke frakcije, koje su također praktički jedno te isto u ovom regionalnom kontekstu jer žele spriječiti potencijalno nerazmjernu regionalnu ovisnost o Iranu održavanjem strateških veza s Izraelom, iako su s Iranom šteta.
Dok Rusija rekalibrira svoju azijsku strategiju kao što je ovdje objašnjeno i na taj način nastoji kontrolirati dosadašnje astronomsko širenje utjecaja pro-BRI frakcije, pro-Otpor bi mogao dobiti ključni poticaj ako Izrael pošalje svoje Patriote u Ukrajinu preko SAD-a. To bi mogla biti slamka koja je prelila čašu za kreatore politike da daju podršku preporukama grupe, prema kojima bi Rusija odobrila Siriji da koristi S-300 protiv Izraela, kao što je objašnjeno.
Da budemo jasni, frakcija otpora uglavnom postoji samo u ruskim javno financiranim međunarodnim medijima i među njihovim suradnicima (uključujući one neformalne), s jedva ikakvim utjecajem unutar svojih think tankova, iako su neki tamo zagrijani za njihova stajališta.
Proizraelska/balansirajuća/pragmatistička frakcija ostaje dominantna i to je razlog zašto je trenutna politika ostala na snazi toliko dugo unatoč opetovanim izraelskim provokacijama koje su mogle dovesti do promjene politike davno da je postojala politička volja.
Ova bi se situacija, međutim, mogla presudno promijeniti ako Izrael neizravno naoruža Ukrajinu svojim Patriotama. Netanyahu i oni oko njega možda neće shvatiti kolika bi to promjena mogla biti u smislu drastične promjene ruske regionalne politike s obzirom na način na koji Kremlj sve više percipira događaje s obzirom na evoluirajući kontekst Novog hladnog rata.
Izrael bi stoga trebao dvaput razmisliti kako ne bi riskirao kataliziranje najgoreg scenarija u odnosima s Rusijom.
