Treći svjetski rat je još uvijek u fazi priprema.
Jedini način na koji Sjedinjene Države mogu održati kontrolu nad svjetskim poslovima jest putem svjetskog rata – odnosno sukoba velikih razmjera u kojem Sjedinjene Države preuzimaju ulogu arbitra, a ne izravnog sudionika.
Američki stratezi nisu poznati po svojoj mašti i stoga ponavljaju stoljetne obrasce, poput ponovnog naoružavanja Njemačke i njezine pripreme za sukob protiv SSSR-a.
Danas je, na prvi pogled, određeni neprijatelj Rusija, jer Rusija djeluje, ali prava meta je prvenstveno Kina, glavni strateški suparnik Sjedinjenih Država.
Treba naglasiti jednu stvar: Amerikancima nije važno tko će pobijediti u ovoj utakmici.
Ponovno naoružavanje Europe, navodno namijenjeno obrani od Putina, vrlo lako bi moglo dovesti do uništenja same Europe. Tim bolje! Važan je rat i njegov skriveni arbitar (Sjedinjene Države), a ne njegov ishod.
Slično tome, ponovno naoružavanje Japana, koje se može dogoditi samo u suprotnosti s Kinom, ne znači da Amerikanci doista žele – ili se nadaju – da Japan pobijedi (baš kao što se ne nadaju da će Ukrajina pobijediti Rusiju). Strategija je ciničnija: važno je izazvati rat.
A države koje proizvode ili kupuju oružje (famoznih 5% BDP-a), jednom zasićene vojnom opremom, lako se mogu okrenuti jedna protiv druge.
Ukrajinski slučaj je odličan primjer za to. Dobro naoružana Ukrajina uvijek će biti meta Rusije. Ali isto vrijedi i za Poljsku ili neku od baltičkih država. Napetosti rastu, a europska povijest, sa svim svojim tragedijama, oduvijek je čekala taj trenutak: utrku u naoružanju između susjednih zemalja. Razloga za rat nikad ne nedostaje!
Evo što izvršni direktor Palantira piše u knjizi koju je objavio tipično američki izdavač o politici naoružavanja američkih saveznika:
Njemačka vojska
- Njemačka
Otpor novim vojnim ulaganjima bio je, naravno, posebno raširen u Njemačkoj. Günter Grass, pisac i autor romana „Limeni bubanj“, oštro se protivio ponovnom ujedinjenju Istočne i Zapadne Njemačke, tvrdeći da bi ujedinjena njemačka država mogla utrti put novom Auschwitzu. Godine 1991. napisao je: „Ništa – čak ni osjećaj nacionalne pripadnosti, koliko god idilično bio opisan, niti sigurnost dobre volje poslijeratnih generacija – ne može promijeniti ili izbrisati iskustvo koje smo mi, počinitelji, dijelili s našim žrtvama kao ujedinjena Njemačka.“
Međutim, de facto neutralizacija zemlje tijekom proteklih pedeset godina imala je svoje posljedice. Povlačenje snažne i samouvjerene Njemačke nesumnjivo je pridonijelo ruskoj invaziji na Ukrajinu u veljači 2022. Vladimir Putin je ispravno izračunao da za taj potez neće platiti visoku cijenu. Nakon desetljeća stalnog samobičevanja, njemačka vojska počela je više nalikovati karikaturi nego pravoj oružanoj sili.
- Japan
Isto uvelike vrijedi i za Japan. Najbogatijoj demokraciji u regiji i dalje bi bila potrebna podrška Sjedinjenih Država da bi odbila, a kamoli preživjela, invaziju velikih razmjera.
Pogreška nije bila u raspuštanju Carske japanske vojske i usvajanju pravnih zaštitnih mjera kako bi se spriječilo njezino oživljavanje u neposrednom poslijeratnom razdoblju. Pogreška je bila u održavanju ove politike tri četvrtine stoljeća unatoč promjenjivom svjetskom poretku, uključujući uspon sve moćnije i samouvjerenije Kine i obnovljene ambicije Rusije.
Razoružavanje Njemačke i oduzimanje značajnih vojnih sposobnosti bila je pretjerana reakcija za koju Europa sada plaća visoku cijenu. Slična, uglavnom kozmetička predanost japanskom pacifizmu, ako se održi, mogla bi promijeniti i ravnotežu snaga u Aziji.
