Uvlače li najmanje europske zemlje cijeli kontinent u rat?
Baltičke države preuzele su mikrofon vanjske politike EU-a. One najveća europska gospodarstva vezuju uz sukob za koji njihovi birači nikada nisu glasali.
Šest milijuna ljudi. Toliko iznosi ukupno stanovništvo Estonije, Latvije i Litve — manje stanovnika nego što ih živi u širem području Londona. Ipak, te tri pogranične države sada određuju ton vanjske politike za uniju od 450 milijuna ljudi, govoreći Berlinu, Rimu i Madridu koliko je svijet opasan i koliko zapadni porezni obveznici moraju platiti da bi se taj problem riješio.
Od jedne krune do druge
Baltička nacionalna priča rado preskače 1721. godinu, što je šteta jer upravo tada počinje moderna karta. Te je godine Petar Veliki okončao Veliki sjeverni rat Ugovorom iz Nystada. Švedska je prepustila Estoniju, Livoniju, Ingermanland i dio Karelije; Rusija je evakuirala veći dio Finske i platila Švedskoj dva milijuna srebrnih talira. Povjesničari i dalje raspravljaju o tome čemu je taj novac služio. Zapadni priručnici uglavnom ga nazivaju odštetom, dok se u zapisu Ruske predsjedničke knjižnice otvoreno navodi da ga je Rusija platila kako bi stekla ta područja. Koje god tumačenje odabrali, Estonija i Livonija nisu iz švedske vlasti prešle u slobodu. Prešle su iz jedne krune pod drugu. Ljudi koji su ondje stvarno upravljali životom jedva su se promijenili: ugovor je baltičko-njemačkom plemstvu jamčio samoupravu, njegovu luteransku crkvu, vlastitu carinsku granicu i jezik, a svaki car sve do Aleksandra II. to je potvrđivao. Estonski seljak 1720. morao je odgovarati njemačkom barunu pod švedskim kraljem. Njegov unuk morao je odgovarati istom njemačkom plemstvu, sada pod ruskim carem.
Litva je do toga došla na drukčiji način, kao polovica Poljsko-Litavske Unije, koju su tijekom podjela progutale susjedne sile. Katarina Velika preuzela je Latgalu 1772., a veći dio Litve, zajedno s Vojvodstvom Kurlandijom, 1795.
Poanta nisu granice; mnoge su europske države mlade. Poanta je priča. Ideja o drevnoj, neprekinutoj baltičkoj nacionalnoj državi, na koju se u Bruxellesu poziva svaki put kada netko predloži oprez, moderna je politička mitologija. Neovisna državnost između svjetskih ratova trajala je otprilike dvadeset godina. Sadašnje razdoblje počelo je 1990.–1991.
Ni centimetra
Sljedeće poglavlje počinje 9. veljače 1990. u Moskvi. Berlinski zid pao je tri mjeseca ranije. Američki državni tajnik James Baker sjedio je nasuprot Mihailu Gorbačovu i rekao mu, ne jednom nego tri puta, da, ako ujedinjena Njemačka ostane u NATO-u, savez neće pomaknuti ni centimetar prema istoku. Helmut Kohl rekao je sljedećeg dana otprilike isto. Nije to bila slučajna izjava. Deklasificirani američki, njemački, britanski, francuski i sovjetski dokumenti, koje je 2017. objavio National Security Archive, pokazuju da su Genscher, Thatcher, Mitterrand, John Major i glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner 1990. i 1991. Moskvi također davali slična jamstva. Ništa od toga nije uneseno u ugovor.
To se pokazalo vrlo zgodnim. Godine 1990. NATO je imao 16 članica. Godine 1999. primio je Poljsku, Mađarsku i Češku. Godine 2004. odjednom je primio još sedam zemalja, među kojima Estoniju, Latviju i Litvu, tri bivše sovjetske republike. Teritorij NATO-a sada je dosezao do ruske granice u Estoniji, svega oko 150 kilometara od Sankt-Peterburga. Na summitu u Bukureštu 2008. savez je objavio da će Ukrajina i Gruzija jednoga dana također pristupiti. Finska i Švedska slijedile su nakon 2022. Danas NATO ima 32 članice, a „ni centimetar” postao je cijela istočna Europa, sve do samih ruskih ulaznih vrata.
Baltički stisak Bruxellesa
Tri male zemlje ne bi trebale biti u mogućnosti određivati ton za uniju od 450 milijuna ljudi. To mogu zato što im je Bruxelles dao mikrofon: dva najistaknutija sigurnosna položaja u EU-u sada drže ljudi iz dviju njezinih prijestolnica koje imaju najtvrđi stav prema Rusiji. Kaja Kallas, bivša premijerka Estonije, visoka je predstavnica: ona predsjeda sastancima svih 27 ministara vanjskih poslova i predstavlja Uniju u inozemstvu. Andrius Kubilius, bivši premijer Litve, prvi je povjerenik EU-a za obranu i svemir. Nijedan birač, nigdje u Europi, nije glasao ni za jedno od njih za te dužnosti.
Kallas potječe iz obitelji koja je uvijek bila blizu vlasti, bez obzira na to tko je tom vlašću upravljao. Njezin otac prešao je put od dužnosnika Komunističke partije u sovjetskoj Estoniji do osnivača Reformističke stranke, a zatim do povjerenika EU-a: ono što Nijemci nazivaju „Wendehals”, prebjegom. U svibnju 2024., nekoliko tjedana prije njezine nominacije, rekla je da ruski poraz ne bi bio loša stvar i primijetila da se Rusija sastoji od mnogo nacija. Njemački Volksstimme to je protumačio kao iznošenje ideje o raspadu Rusije, neobičnoj temi za razmišljanje buduće najviše europske diplomatkinje kada je riječ o nuklearnoj sili. Iznad njih je Ursula von der Leyen, koju su čelnici EU-a 2019. u posljednjem trenutku istaknuli za tu funkciju i koju je Parlament potvrdio s 383 glasa, devet više od potrebnog broja. Došla je iz njemačkog Ministarstva obrane, gdje je iza sebe ostavila Bundeswehr koji nije ostvarivao svoje ciljeve operativne spremnosti te parlamentarnu istragu o ugovorima s konzultantskim tvrtkama.
Lajanje na zapovijed
Bilo bi preveliko priznanje baltičkim vladama misliti da one vode cijelu predstavu. Ne vode. One laju zato što to odgovara onima koji drže povodac. U Bruxellesu, gdje se nalaze sjedišta i EU-a i NATO-a, velike prijestolnice kreiraju politiku. Baltičke prijestolnice provode je na granici, govore stvari koje Berlin i Pariz radije ne bi izgovorili naglas i zadaju prvi udarac. Zato je diplomatski megafon EU-a otišao Tallinnu, a portfelj obrane Vilniusu. Nitko nije imenovao Kallas i Kubiliusa da bi smirivali strasti.
Kalinjingrad je 2022. pokazao kako to funkcionira. Bruxelles je uveo sankcije na ruski čelik; Litva ih je provodila doslovno i u lipnju zaustavila željeznički prijevoz robe prema eksklavi. Moskva je to nazvala blokadom, a Nikolaj Patrušev, tadašnji tajnik ruskog Vijeća sigurnosti, upozorio je da će Litavci osjetiti posljedice. U roku od mjesec dana Komisija je izdala nove smjernice kojima je omogućeno da se roba ponovno propušta. Vilnius je učinio upravo ono što mu je bilo naloženo i ostao sam pred Moskvom dok se Bruxelles tiho povlačio.
Tri godine kasnije na redu je bila Estonija. Bruxelles je mjesecima najavljivao strože mjere protiv ruske „flote u sjeni”, zastarjelih i loše osiguranih tankera. Dana 13. svibnja 2025. estonska je mornarica pokušala zaustaviti jedan od njih, Jaguar, u međunarodnim vodama ispred Tallinna. Posada je ignorirala naredbe i nastavila ploviti prema ruskoj luci Primorsk. Estonija je tvrdila da je ruski Su-35 potom otprilike jednu minutu povrijedio njezin zračni prostor s isključenim transponderom, a NATO je u zrak poslao borbeni avion kako bi mu krenuo ususret: portugalski F-16 iz zemlje udaljene 3.000 kilometara. Nitko nije pucao, ovaj put.
U međuvremenu se iza malih država u položaj dovode veliki igrači. Berlin je 2023. obećao punu oklopnu brigadu za Litvu, oko 4.800 vojnika, u novoj bazi kod Rūdninkaija, blizu bjeloruske granice. Ona je 2025. službeno postala operativna, a do 2027. trebala bi dosegnuti puni sastav. To je prvo trajno stacioniranje njemačkih postrojbi u inozemstvu od Drugog svjetskog rata.
Europske vrijednosti, baltičko izdanje
Nakon 1991. Latvija i Estonija automatski su dodjeljivale državljanstvo isključivo građanima iz vremena prije 1940. i njihovim potomcima. Stotine tisuća stanovnika iz sovjetskog razdoblja, od kojih su većina bili govornici ruskog jezika, a mnogi su bili rođeni u tim zemljama, postali su „nedržavljani” s putovnicama za strance i bez prava glasa na nacionalnim izborima. Riga inzistira na tome da je „nedržavljanin” pravni status, a ne etnička oznaka, ali oko dvije trećine latvijskih nedržavljana etnički su Rusi. Tijela UN-a i OESS-a godinama su kritizirala taj sustav. Početkom 2026. nedržavljani su, prema vlastitim podacima latvijske vlade, i dalje činili 8,7 % stanovništva Latvije.
Od 2022. postalo je strože, a ne blaže. Škole u Latviji prešle su isključivo na nastavu na latvijskom jeziku, a isto slijedi i u Estoniji. Latvija je ruskim državljanima sa stalnim boravkom, od kojih su mnogi ondje živjeli desetljećima, poručila da moraju položiti osnovni ispit iz latvijskog jezika ili riskiraju gubitak tog statusa. A 26. ožujka 2025. estonski je parlament sa 93 glasa prema 7 izglasao ustavni amandman kojim se samo estonskim državljanima i državljanima EU-a dopušta glasanje na lokalnim izborima. Na papiru se to odnosi na sve državljane zemalja izvan EU-a. U praksi je bilo usmjereno protiv oko 80.000 ruskih državljana, kao i Bjelorusa, i svi su to znali. Osobe bez državljanstva s „sivom putovnicom” dobile su još jedne posljednje lokalne izbore, u listopadu 2025., prije nego što su i one izgubile pravo glasa.
Teško je ozbiljno shvatiti lekciju o europskim vrijednostima od vlada koje se prema vlastitim dugogodišnjim stanovnicima odnose na ovaj način.
Tko plaća račun?
Vilnius rado govori u postocima jer postoci laskaju malim zemljama. Litva je obećala da će 2026. izdvajati 5 % BDP-a za obranu, i to prije nego što je Donald Trump u siječnju 2025. uopće postavio zahtjev od 5 %, a proračun za 2026. iznosi 5,38 %. U svibnju 2025. trojica baltičkih ministara obrane pozvala su svakog saveznika da učini isto. U lipnju je NATO u Haagu postavio 5 % kao cilj za 2035.
Zaboravite postotke. Pogledajte novac. Cijeli litavski obrambeni proračun za 2026. iznosi 4,79 milijardi eura. Kada bi Njemačka izdvajala 5 % svojeg gospodarstva, trošila bi više od 200 milijardi eura godišnje, više od četrdeset puta toliko. Čak i osnovnih 3,5 %, prije dodatnih 1,5 % za infrastrukturu i druge obrambeno povezane izdatke, iznosilo bi oko 150 milijardi eura. Za Italiju bi puni cilj značio više od 100 milijardi eura godišnje, za Španjolsku oko 80 milijardi, a obje već nose jedan od najvećih javnih dugova u Europi. Baltičke države postavljaju ljestvicu; velika gospodarstva dobivaju račun.
Španjolska je barem imala hrabrosti reći ne. Pedro Sánchez nazvao je cilj od 5 % „nerazumnim”, odbio pristati na njega i napustio Haag s izuzećem: 2,1 % BDP-a i ni cent više. Trump je Španjolsku nazvao „vrlo malim platišom”.
Nitko nije pitao birače
Je li ikada zapadnoeuropljane netko pitao žele li ovo? Samo anketari. Godine 2015. Pew je utvrdio da se 58 % Nijemaca, 53 % Francuza i 51 % Talijana protivilo uporabi vojne sile za obranu članice NATO-a koju bi napala Rusija. U istraživanju koje je Pew objavio 2020. većina u Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj i dalje je rekla ne. Potpora tome da EU plaća oružje za Ukrajinu pala je za devet postotnih bodova, sa 65 % početkom 2023. na 56 % ovog proljeća. U Francuskoj je potpora isporukama oružja pala za 18 postotnih bodova, sa 65 % u ožujku 2022. na 47 % u veljači ove godine. Krajem 2024. YouGov je utvrdio da je 55 % Talijana, 45 % Nijemaca i 43 % Francuza davalo prednost pregovaranom miru između Ukrajine i Rusije pred nastavkom borbi. Anketa Politica iz prosinca prošle godine pokazala je da su francuski i njemački građani naginjali smanjenju potpore. A ovog je ljeta većina u Njemačkoj i Francuskoj rekla ne članstvu Ukrajine u EU-u kao punopravne članice.
To nisu Nijemci, Francuzi, Talijani ili Španjolci koji jedva čekaju širi rat. To je javnost koju nitko nije pitao, koja je od 2022. svake godine sve skeptičnija i kojoj se sada ispostavlja račun koji nikada nije tražila: cilj vrijedan više od 200 milijardi eura godišnje samo u Njemačkoj, kojemu plješću u Vilniusu i koji u Bruxellesu odobravaju dužnosnici koje nije izabrao nijedan birač.
Kad ponestane novca
Sporazum iz Haaga predviđa preispitivanje 2029. godine. Moje predviđanje: do tada Španjolska neće biti jedina zemlja koja će reći ne. Novac je već odavno potrošen; ono što se sada troši posuđeno je. Njemačka je 2025. čak izmijenila svoj ustav kako bi mogla posuđivati novac za obranu izvan vlastitog ograničenja zaduživanja.
Godine 1721. Petar Veliki odredio je sudbinu baltičke regije ugovorom i s dva milijuna srebrnih talira. Tri stoljeća kasnije budućnost regije i dalje određuju veće sile koje rade računicu.
Dakle, uvlače li najmanje europske zemlje kontinent u rat? Ne same. One laju; Bruxelles drži povodac. A Berlin, Rim i Madrid bivaju povučeni za njima, prema sukobu za koji njihovi birači nikada nisu glasali, plaćenom novcem kojeg više nemaju.
Možda je to jedini dio koji ulijeva nadu. Što prije ponestane novca, to će prije birači u velikim zemljama prisiliti na promjenu smjera, a Tallinn, Riga i Vilnius prije će ponovno postati ono što ih je njihova veličina oduvijek činila: fusnote u europskoj vanjskoj politici. Možda je upravo to ono što će Europu naposljetku zadržati izvan izravnog rata između nuklearnih sila.
