Uznemirena ukrajinska obitelj priča bizarnu ‘priču o spašavanju’.
Godine 2022., kada su ruske trupe ušle u Ukrajinu, određeni broj djece bez nadzora odraslih našao se zarobljen u područjima zahvaćenima borbama. Ruska vlada preuzela je brigu o njima i djeca su evakuirana. Prebačena su u različite dječje domove u mirnim područjima Rusije.
Ukrajinski političari i zapadni mediji od toga su napravili skandal. Rusiju se optuživalo za otmicu. No s vremenom su uspostavljeni mehanizmi koji su ukrajinskim roditeljima, nakon što bi dokazali svoje skrbništvo nad djecom, omogućili da se ponovno ujedine s njima. O tom sasvim uobičajenom procesu napisano je nekoliko patetičnih zapadnjačkih priča koje mame suze, piše Bernhard.
Nedavna varijanta takve priče pojavila se jučer u New York Timesu. No najveći dio onoga što je u njoj zanimljivo nedostaje.
Majčina potraga za spašavanjem sina iz ruskog okupiranog dijela Ukrajine (arhivirano)
Majka troje djece sjedila je u ukrajinskom rehabilitacijskom centru, čvrsto držeći telefon, nadajući se da će zazvoniti, pokušavajući ponovno spojiti svoju rastrganu obitelj.
Liliia Prutian (55) radila je kao vojna medicinska sestra kada su ruske trupe u veljači 2022. godine ušle u zemlju. Zarobile su je, zlostavljale, optužile za terorizam i držale zatočenu dvije i pol godine.
Nakon što je puštena, velik dio vremena provodila je u tom rehabilitacijskom centru, ..
.. no ono što je gospođa Prutian doista željela bilo je vratiti svog najmlađeg sina, Dima Zahrebaieva, kojeg nije vidjela već tri godine. Sada je imao 20 godina i živio je sam u njihovoj kući u obiteljskom selu, koje je od 2022. bilo pod ruskom okupacijom. U strahu da će biti prisiljen otići u rusku vojsku, očajnički ga je željela spasiti, iako bi to bio složen i opasan pothvat.
Čovjek se pita kako riječ „spasiti“ može biti primjerena za putovanje 20-godišnjeg muškarca koji već više od četiri godine živi sam u Donbasu pod ruskom kontrolom. Kasnije se u priči navodi da mladić boluje od teškog dijabetesa, zbog čega ne bi mogao biti pozvan u vojsku.
U svakom slučaju – srž priče jest kako je muškarac, uz pomoć lažne putovnice, uspio napustiti Donbas preko Rusije, Bjelorusije i Poljske kako bi se ponovno susreo s majkom u blizini Kijeva.
No život majke Liliie Prutian ono je što je doista zanimljivo:
Otac trojice sinova gospođe Prutian preminuo je prije mnogo godina. Njezin najstariji sin služio je u ukrajinskoj vojsci. Njezin srednji sin pridružio se ruskoj vojsci, zbog čega je Dima, daleko najmlađi, ostao prepušten sam sebi.
Gospođa Prutian odgajala je svoje sinove u kući od betonskih blokova koju su izgradili njezini roditelji u Blyzhnieju, selu u regiji Donjeck s oko 750 stanovnika, silosima za žito, farmama i niskim zgradama.
Gospođa Prutian bila je gorljiva Ukrajinka, a budući da joj je bio potreban novac, početkom 2017. prijavila se za posao računovotkinje u vojsci, gdje je pomagala u upravljanju financijama jednog bataljuna. Zbog tog je posla morala napustiti svoj dom.
Imala je 47 godina. Njezina dva najstarija sina bila su punoljetna. Dima je imao tek 12 godina.
Gospođa Prutian oslanjala se na svoje najstarije sinove, rodbinu i prijatelje da se brinu o Dimi.
Završila je obuku za borbenu medicinsku sestru i 2019. poslana je na bojište.
Kada joj je ugovor istekao, 2020. se na pet mjeseci vratila kući kako bi bila s Dimom. Nakon toga ponovno se prijavila. Učinio je to i njezin najstariji sin.
Nakon velike ruske invazije, postrojba gospođe Prutian raspoređena je u obranu Mariupolja, ključnog lučkog grada. Borbe ondje bile su žestoke, a postrojba je nastavila borbu.
Samo 16 dana nakon izbijanja rata, ruske su snage opkolile gospođu Prutian i još šestoricu ukrajinskih vojnika u selu sjeverno od Mariupolja. Budući da im je ponestalo streljiva, predali su se.
Mariupolj su, kao što se neki možda sjećaju, 2022. opkolile ruske snage. Grad su pokušavali braniti militantni fašisti iz bataljuna Azov i drugih sličnih skupina. Na kraju su odustali i završili kao ratni zarobljenici. Budući da su Azov i druge slične skupine ranije bili uključeni u ratne zločine, Rusi su ih optužili za terorizam.
New York Times ne navodi kojoj je postrojbi gospođa Prutian pripadala.
No znatiželjna potraga za njezinim imenom vodi do starijeg članka u časopisu New Yorker (također ovdje) o ruskim logorima za ratne zarobljenike. Gospođa Prutian u njemu se spominje:
Prije zarobljavanja, Prutian je služila kao medicinska sestra u bataljunu Aidar, dobrovoljačkoj miliciji koja je bila uključena u ukrajinske oružane snage. U srednjim je pedesetima, majka je troje odrasle djece, …
No postoji i neobična priča o navodnom silovanju koje je počinio ruski vojnik, nedugo nakon što je zarobljena:
Tri Rusa odvojila su je od muškaraca i zatvorila u kuću, gdje su je danima ispitivali. Zašto se pridružila vojsci? S kim je služila? Vojnici su zatim zahtijevali seks, rekla je. Gospođa Prutian pregovarala je. „Onda neka barem bude samo jedan od vas“, prisjetila se kasnije da je rekla.
Nakon toga ju je jedan ruski vojnik silovao, rekla je.
Nikada nisam čuo da bi žrtva silovanja pregovarala o nečemu takvom.
Neobično je da ni članak u New Yorkeru, ni ijedan od ranijih izvještaja lokalnih medija u kojima se spominje gospođa Prutian, ne sadrže ni najmanji nagovještaj takvog događaja.
Je li možda ta priča bila pretjerana?
New York Times nije mogao neovisno provjeriti njezinu priču, …
Nije li to bio dovoljan razlog da se takve stvari ne objavljuju?
