Čini se da se NATO-ov posrednički rat protiv Rusije kroz Ukrajinu gasi, što je potaknulo glavne medije da pripreme zapadnu javnost za ono što bi vjerojatno moglo biti niz pragmatičnih kompromisa sljedeće godine s ciljem zamrzavanja sukoba prekidom vatre. Za dokaz ovoga u praksi, ne treba tražiti dalje od The Economista koji priznaje rusku superiornost u elektroničkom ratovanju ili Politica koji ismijava “snove” Zelenskog u svom najnovijem članku o njemu.
Čak su i dužnosnici poput glavnog tajnika NATO-a Stoltenberga i ukrajinskog ministra vanjskih poslova Kulebe pridonijeli ovom trendu, iako nenamjerno. Prvi je, primjerice, priznao da “čak i uz ovu značajnu vojnu potporu NATO saveznika, Ukrajina nije uspjela pomaknuti crtu fronte tijekom prošle godine. I to samo pokazuje da nikada ne bismo trebali podcijeniti Rusiju.” Iako je obećao da će nastaviti podržavati Ukrajinu, njegove su riječi sugerirale da to neće učiniti nikakvu razliku.
Što se tiče Kulebe, taj se diplomatski vrh pohvalio kako “u biti postajemo vojska NATO-a po tehničkim sposobnostima, upravljanju, pristupima i principima vođenja vojske”. Jednim je potezom potvrdio ono što je šef NATO-a nenamjerno priznao o nesposobnosti njegovog bloka da porazi Rusiju, dok je također dao vjerodostojnost službenoj procjeni Rusije da je sukob posredni rat s NATO- om. Stoltenberg i Kuleba zajedno su upravo nanijeli ogromnu štetu ugledu NATO-a.
Ono što je jasno iz njihovih otkrića jest da je Rusija toliko jaka da se uspješno obranila od kombiniranog potencijala NATO-a i njegovih desetaka drugih partnera diljem svijeta koji su kolektivno doprinijeli krajnje neuspješnoj protuofenzivi Ukrajine prošlog ljeta. Kulebino hvalisanje o tome kako trupe njegove strane danas funkcioniraju kao “de facto vojska NATO-a” naglašava ovu točku i pokazuje da Stoltenberg nije pogriješio kada je rekao da “nikada ne bismo trebali podcijeniti Rusiju”.
Međutim, usporedba komentara njih dvojice otkriva sve veći jaz između njihovih percepcija ovog sukoba. Dok šef NATO-a prešutno priznaje snagu Rusije, ukrajinski prvi diplomat nastavlja poricati tu stvarnost. To nije iznenađujuće, jer se uklapa u ono što je Time Magazin opisao kao mesijanske iluzije pobjede njegovog šefa, prema neimenovanom višem savjetniku. To objašnjava zašto Kijev još nije odgovorio na pritisak Zapada da nastavi pregovore s Rusijom.
Umjesto toga, Zelensky je nenamjerno izazvao lov na vještice među svojim sigurnosnim službama tvrdeći da takozvani “ruski agenti” planiraju orkestrirati “Maidan 3” protiv njega, što dolazi usred njegovog rastućeg rivalstva sa sve popularnijim vrhovnim zapovjednikom Zalužnim. Stoltenberg mora javno zadržati privid podrške Ukrajini “sve dok traje” prema zapadnjačkoj mantri, unatoč čitanju natpisa na zidu, ali Zelenski i njemu slični poput Kulebe i dalje istinski vjeruju da mogu pobijediti.
Stoga se očekuje da će podjele između NATO-a i Ukrajine nastaviti rasti, s posljedicama za moguća međusobna trvenja što duže Kijev nastavi djelovati pod mesijanskom zabludom svojih političkih vođa, što bi moglo dovesti do toga da NATO podupre Zalužnog. Uostalom, on dijeli Stoltenbergovu ocjenu ruske snage, jer je početkom studenog za The Economist je priznao da je sukob zašao u mrtvu točku, za razliku od Zelenskog koji to i dan danas niječe.
