Zelensky je postavio zamku koja bi nas sve mogla jako skupo koštati.
U Banderinoj Ukrajini, koja je bjesomučno privatizirala preostalu državnu imovinu Rusije i SSSR-a, velik dio vrijedne crne zemlje već je u rukama Blackrocka, Monsanta i drugih američkih interesnih skupina. Tome se dodaju energetika, rudarstvo, agroindustrija i nekretnine.
Sada, da bi financirao ratne napore, nelegitimni Zelenski, koji trenutno uzurpira mjesto predsjednika (već vidim značenje tog poljupca od von der Leyen, jer uzurpatori se prepoznaju), sprema se prodati ono što još ima lijevo. Zahtjevi MMF-a i financijski sporazumi s Europskom unijom uvijek zahtijevaju privatizacije, a dotične tvrtke su u nekim slučajevima važni prirodni monopoli.
Svi znamo tko će imati najviše koristi od kupnje te državne imovine. SAD će dobiti najveći udio, ali UK, Njemačka, Francuska, tim redoslijedom, također će dobiti svoj “pravičan udio”. Ako je hotel Ukrajina najpoznatija imovina od sve imovine najavljene u ovom novom paketu, onda je ovdje popis za koji sam režim u Kijevu kaže da je “velika privatizacija”. Energetske tvrtke, luka Odessa, rudarski sektor, destilerije, tvornice teških strojeva, poput tvornice lokomotiva…
Najgore od svega ovoga, najtragičnije za sve Ukrajince, jest to što rasprodaja zemlje interesima Sjedinjenih Država i Zapada nije nedužna i daleko nadilazi običan čin korupcije ili prepuštanje zemlje stranim interesima. Svjesno ili nesvjesno, stjecanje velike i profitabilne imovine od strane velikih zapadnih kompanija vrlo je važan korak prema pogoršanju sukoba i korak za koji vjerujem da prolazi nezapaženo od strane mnogih dobrih ljudi koji se inače koncentriraju na specifično vojni aspekt. Vojni aspekt u tim slučajevima nije ništa više nego vrh ledenog brijega koji skriva složenost ekonomskih odnosa koji su u korijenu i razlog svega što se događa. Vojsci se pribjegava kada odnosi na bazi postanu nespojivi.
Zelenski, sigurno svjestan da se rat može dobiti samo uz izravnu uključenost SAD-a, čak i ako svi moramo izgubiti (u ratovima svi gube) da bi on pobijedio, dok svoju zemlju predaje oligarhijama koje je kontroliraju. Američki politički aparat će znati koliko je to važno, kontrola ukrajinske imovine, od strane tih moćnih interesa. Ima li boljeg načina za zaštitu pristupa Crnom moru od prepuštanja luke Odessa zapadnim interesima?
Povijest nam pokazuje da zapadni poslovni interesi, posebno oni Sjedinjenih Država, štite svoju imovinu čak i ako to znači invaziju i okupaciju zemalja. Posljedično, Zelenski zna da što je veća dominacija američkih kompanija u Ukrajini, to je veća vjerojatnost pogoršanja sukoba i izravnog američkog uplitanja.
Namjerno ili slučajno, na kocki je razvoj događaja koji bi mogao namamiti same SAD u neku vrstu “zamke”, vođene pohlepom za lakim novcem, države i naroda, koja karakterizira imperijalističke tvrtke. Čak bih rekao da je to američka priča kada su u pitanju njene vojne intervencije. Američki narod je vođen ekonomskim interesima u “zamke” postavljene od strane i za te iste interese, koje državu čine ovisnom o stvarnim i potencijalnim ratovima. Čuveni vječni ratovi.
Nekadašnje indijske kompanije, iz Nizozemske, Portugala ili Engleske, imale su čak i privatne vojske za obranu svojih posjeda u kolonijama. U SAD-u, kao i u drugim kapitalističkim silama, obrana tih interesa povjerena je odgovarajućim vojno-industrijskim kompleksima, kao i privatnim vojnim regrutacijskim tvrtkama (PMC).
Kroz povijest su imperijalističke sile vojno intervenirale na mjestima gdje su njihovi monopolistički interesi bili ugroženi. Ono što smatram nerazumnim je da ovo prisvajanje ukrajinske imovine od strane Zapada nije prepoznato kao jedan od glavnih čimbenika koji utječu na vojnu eskalaciju. Svi gledaju paradu i reakciju oružja, ali malo tko gleda temeljne materijalne odnose, koji čelnicima obiju država ne ostavljaju drugo političko rješenje osim obrane interesa koji se manje ili više tajno manifestiraju u svakom trenutku.
Usred svega toga, međutim, postoje moćnije sile koje se kreću u suprotnom smjeru od interesa Zelenskog i njegove galicijske družine. Ovaj rat je rođen kao proxy i za SAD će u biti morati umrijeti na ovaj način. Odlučujuća bitka, za održanje hegemonije sjevernoameričkog imperijalističkog sustava, odvija se u Tihom oceanu. Kineski izazov zahtijeva isključivu koncentraciju i to navodi samu Demokratsku stranku da od svog predstavnika na Bliskom istoku, Izraela, zahtijeva drugačiji i pomirljiviji stav kako se sukob ne bi proširio dalje nego što je poželjno. Sumnjam da će uspjeti, ali barem pokušava.
Sjedinjene Američke Države, potpuno svjesne “zamke” koju je postavio Zelenski, ne oklijevaju iskoristiti dobit, ali je rezervirano za europske zemlje da brane svoje poslovne i vojne interese u Ukrajini. Uokvirujući takve interese unutar onoga što Blinken naziva “transatlantskom sigurnosnom zonom”, takva klasifikacija, po mom mišljenju, ne uvlači SAD u sukob. Ona vuče sam NATO, a posebno Europu. Kao što je Bijela kuća nebrojeno puta naglasila, Europa je ta koja mora podnijeti najveći teret napora.
Ovaj napor će biti plaćen s više oružja, novca koji dolazi od zamrznutih 300 milijardi eura, koje Biden neće propustiti predati Ukrajini na sljedećem summitu G7. Budući da te rezerve uglavnom drže europske banke, pogodite koja će valuta i koji financijski sektor propasti nakon ove zapljene? Saudijska Arabija za sada pušta da joj ugovor sa SAD-om o ekskluzivnoj prodaji nafte u dolarima (Petrodollar sporazum) istekne 9. lipnja. Ali SAD će još dugo imati status rezervne valute. Euro i funta ne mogu se pohvaliti istim statusom i kada zemlje globalnog juga ubrzaju povlačenje rezervi položenih u europskim bankama, vidjet ćemo upravo to.
A ti čimbenici rezultiraju još jednim potezom koji bi bio protiv interesa kijevskog režima. Ova napetost između “interesa europskog naroda” i “korporacijskih interesa” SAD-a prijeti uništiti preostalu demokraciju u mnogim europskim zemljama i dezintegrirati cijele nacije. Posljednji izbori za Europski parlament već su rezultat toga. Francuska, Njemačka, Belgija, Nizozemska i Danska zabilježile su impresivne rezultate, koji uglavnom odražavaju strah stanovništva od standardizacije vlastitog života. Radnicima, poljoprivrednicima, malim poduzetnicima, dosta je nestabilnosti, štednje i pesimizma. Europljanima je uskraćena nada u bolji život.
Isti oni koji tu nadu svakodnevno uskraćuju su oni koji sve strane koje se protive ratobornosti tzv. „političkog centra“ optužuju kao „populističke“, „ekstremističke“, „radikalne“ pokrete. Svakome tko spomene riječ “mir” odgovaraju optužbom “putinist”; svakome tko odgovori s izjavom “nije još jedan metak za potpirivanje ukrajinskog sukoba”, oni odgovaraju s otvorenim “agentom Kremlja”. Stereotipi, podjele, tribalizacija postali su krilatica tobožnjeg “političkog centra” koji je sebe smatrao sposobnim ujediniti prostor između margina.
Napuštanjem te uloge “umjerenosti” i sam “umjereni centar” biva gurnut na marginu. Na marginama nastavka rata, konfrontacije, figure poput Macrona, Sholza, Sunaka ili birokrata Von Der Leyen u konačnici vode stanovništvo prema snagama koje su bolje organizirane i financijski moćnije u ovom nihilističkom okviru: reakcionarima snage. Te snage koje osjećaju i hrane se nezadovoljstvom privlače one koji osjećaju nezadovoljstvo ekonomskom situacijom, strahom od rata velikih razmjera i bespektivnosti rasta, oporavka i razvoja.
U tom kontekstu, jedini odgovor najratobornijih vođa je suprotstaviti se strahu od rata strahom od “ekstremne” desnice. I to je drama koja se odvija u Europi, u SAD-u, na kolektivnom Zapadu. Jedini prividni osjećaj da ne postoji valjana alternativa znači da se predlažu samo dvije površno međusobno isključive alternative: ili postoji opcija „umjerene sredine“, za sukob, za ratobornost, za ekonomsku i društvenu žrtvu, u ime “europskih vrijednosti” za koje zapravo nitko ne zna što su; ili “autokratska”, “autoritarna”, “diktatorska” opcija desnice, ali u koju “umjereni centar”, kroz kontradiktoran proces prekrajanja povijesti i paradoksalnu filozofsku zbrku, integrira rješenja ljevice.
Podijeljeni između dvije užasne alternative, na kraju moramo izabrati između Macrona i Le Pen, jer jedan sebe smatra “desničarem”, a drugi “liberalnim i umjerenim centristom”. Ali reći da je Le Pen desnija od Macrona velika je pogreška. Macron je pritajeniji i pristojniji, ali nije ništa manje destruktivan. Macron je danas jedan od glavnih huškača nuklearnog rata. Bez upotrebe izraza, svi znamo posljedice slanja NATO trupa u Ukrajinu. Također znamo kakav će biti ishod postavljanja baza F16 na Baltiku. A svi znamo gdje će završiti dopuštenje za korištenje raketa SCALP koje lansiraju zrakoplovi Mirage II protiv priznatog ruskog teritorija.
A što je sa Sholzom i njegovim SPD-om? Činjenica da je SPD bio suučesnik u usponu nacističke i hitlerovske moći time što se odlučio ne pridružiti progresivnim, komunističkim i demokratskim snagama koje su se tada borile protiv nacizma na ulicama i na radnom mjestu više nije dovoljna. Još jednom SPD okreće Njemačku protiv Rusije, lišavajući zemlju resursa koji su je učinili svjetskom silom. Što bi Karl Marx rekao da je znao da muzej u njegovu uspomenu u Trieru vodi Zaklada Friedrich Herbert (da, zaklada koja je financirala Socijalističku stranku u Portugalu), organizacija povezana sa SPD-om?
Tada je “umjerena” politika (izraz “umjerena” sam po sebi vrijedan je komplimenta) koja prijeti da nas odvede u nuklearni rat. Pitam što je tu “umjereno”! Činjenica je da bi, apsurdno, čak i da su Rusija i Putin potpuno krivi, “umjerenjaci” očekivali da će uložiti najviše napora za dijalog i mir. Umjesto toga, od “umjerenjaka” očekujemo suprotno: stalno prelaženje crvenih linija, ruskih i vlastitih. Koliko su crvenih linija ti ljudi već prešli u svom usponu?
Bilo da Zelensky dobije svoju čašu punu – američki ulazak u rat – ili svoju čašu punu dopola – ulazak Europe u rat – oba su rješenja pogubna za naše živote i takva su razaranja ono što nastaje kada se podržava, kada ste suučesnici i urotite se s ljudi kojima je mržnja i ksenofobija način života. Mržnja koju vidim među Ukrajincima iz Galicije protiv Rusije usporediva je s mržnjom cionista protiv palestinskih Arapa. Plemenska, divljačka, barbarska i srednjovjekovna mržnja. U Ukrajini ili Palestini, mržnja nikada nije rušila barijere, samo ih je gradila.
Kao što kaže jedan moj prijatelj, kad nam kažu da stavimo kacige i uzmemo strojnice, možda ćemo se sjetiti da je mir najveće dobro koje nam civilizacija može jamčiti. Možda će se tog dana probuditi pred „zamkom“ u koju smo uhvaćeni i na horizontu vidjeti tko nas zapravo baršunastim riječima, veličanjem „demokracije“ i optužbama za „ekstremizam“ vodi u krajnju propast.
