Nakon godinu i pol rata, ukrajinski predsjednik Volodymyr Zelensky mogao bi se ponovno naći u istoj dilemi kao na početku svog predsjedničkog mandata, samo uvećanoj katastrofalnim ratom.

U travnju 2019. Zelensky je osvojio iznenađujuću uvjerljivu pobjedu sa 73% glasova u drugom krugu. Pobijedio je, velikim dijelom zahvaljujući platformi koja je bila usmjerena na sklapanje mira s Rusijom i potpisivanje sporazuma iz Minska, te zahvaljujući golemoj potpori istočnih etničkih ruskih regija Ukrajine.

No, unatoč golemoj javnoj potpori – u to je vrijeme više od 70% Ukrajinaca podržavalo dogovorno rješenje krize u Donbasu koje je trebao riješiti sporazum iz Minska – tu je potporu ugušila mala skupina ultranacionalista s nerazmjernom moći. Iako je Zelenski rekao novinarima nakon svog izbora da će “ponovno pokrenuti” mirovne pregovore sa separatistima u Donbasu i da ćemo “krenuti dalje prema [mirovnim] pregovorima u Minsku i krenuti prema zaključivanju primirja – vatre”, on se “odmah suočio s povratnom reakcijom kod kuće .”

Ultranacionalistički čelnici prkosili su Zelenskom, upozoravajući da će prekid vatre i smjer kojim je on krenuo da ispuni svoja predizborna obećanja dovesti do prosvjeda i nereda. Što je još gore, prijetili su mu životom. Dmytro Yarosh, osnivač krajnje desne nacionalističke paravojne organizacije Desni sektor, zaprijetio je da će, ako Zelensky održi svoje predizborno obećanje, “izgubiti život. Visit će o drvo… Važno je da on to razumije.” Tijekom prezentacije koja je najavljivala stvaranje Nacionalne platforme za pomirenje i jedinstvo od strane Zelenskog 12. ožujka 2020., savjetnika Zelenskog Sergeja Sivokhoa bacila je na tlo velika gomila iz bataljuna Azov.

Ali alternativa provedbi sporazuma iz Minska, kao što su potvrdili njemačka kancelarka Angela Merkel i tadašnji francuski predsjednik François Hollande u vrijeme potpisivanja sporazuma, bila je iskoristiti sporazum kako bi se Ukrajini kupilo vrijeme za izgradnju vojne sile sposobne pronaći vojno rješenje autonomnih želja Donbasa i krize u regiji.

S jedne strane, Zelenski se suočio s nasilnim prijetnjama malih, ali moćnih ukrajinskih ultranacionalista ako provede Minski sporazum; s druge strane, suočio se s nastavkom rata u Donbasu i mogućim, na kraju, ratom s Rusijom ako to ne učini.

Kad je Rusija progurala dvostruke zahtjeve 2021. da zajamči neutralnu Ukrajinu izvan NATO-a i provedbu sporazuma iz Minska, a SAD odbio pregovarati o prvom i spriječio Ukrajinu da pregovara o drugom, došao je taj užasni rat.

Više od godinu i pol kasnije, Zelenski je možda između čekića i nakovnja, ili čak još gore.

Rat ide jako loše. Naoružani oružjem NATO-a koje je bilo izvan zamisli na početku rata i s trupama obučenim od strane NATO-a, pripremljenim od strane planiranja NATO-a i obaviještenim od strane obavještajnih službi NATO-a, protuofenziva je osvojila samo male količine besmislene zemlje i desetke tisuća izgubljenih života .

Zelenski se suočava s izborom da li nastaviti rat ili pregovarati o njegovom okončanju. Nastavkom će se vjerojatno vratiti malo ukrajinske zemlje, ali će se izgubiti mnogo više ukrajinskih života. Ali pregovori će se vjerojatno suočiti s istim ultranacionalističkim otporom kao i prije rata. Ali sada se Zelenski neće suočiti s gnjevom ultranacionalista jer je Donbas dao Rusiji, već s bijesnim uraganom jer je izgubio Donbas, Krim, Herson i Zaporožje. Nakon svih gubitaka zemlje i života, pregovaranje bi sada moglo biti još nepopularnije nego što je bilo tada.

Ali ako Zelenski odbije pregovarati i nastavi poticati rat, ishod će opet biti gori nego prije. Da ga SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo tada nisu zaustavili, Zelenski je mogao ispregovarati raniji kraj davno starog rata, prije nego što se dogodi bilo kakva smrt i prije nego što se izgubi bilo koja zemlja koja još nije bila izgubljena. Čak je i Donbas, da je dobio autonomiju traženu u Minskom sporazumu, mogao ostati u sastavu Ukrajine.

Sada se politika nastavka rata čini još besmislenijom i neobranjivijom. Dugi rat obećava male izglede za pobjedu ili poboljšanje položaja po cijenu gotovo sigurno kontinuiranog nezamislivog gubitka života i zemlje.

I pregovaranje o okončanju rata i nastavak vođenja rata dovode do bolnog problema obrane izbora da se uopće nastavi ratovati. Da SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo nisu spriječili Zelenskog da pregovara o brzom miru u Bjelorusiji, s tadašnjim izraelskim premijerom Naftalijem Bennettom, ili u Istanbulu, narod Ukrajine bi dobio bolje rješenje od onoga koje će sada vjerojatno dobiti nakon vodi se rat i gube se životi. Da su tada zaustavili rat, manje bi zemlje i života bilo izgubljeno. Nastavak rata dovodi do pitanja zašto, do pitanja je li politika mudra. Rusko crpljenje ukrajinskih života nastavit će se s malo ili nimalo obećanja poboljšanja na bojnom polju ili za pregovaračkim stolom. Gubitak života, a možda i zemlje, trajat će beskrajno uzalud.

A nastavak rata dovodi Zelenskog do još jedne nezavidne dileme. U očajničkom pokušaju preživljavanja, ukrajinske oružane snage koriste oružje koje je isporučio NATO tempom koji NATO nikako ne može pratiti. Kada je Ukrajina već prvih dana bila spremna pregovarati o prekidu rata, SAD i Velika Britanija su ga zaustavile. Zahtijevali su da Zelenski ne prekine rat za ostvarive ukrajinske ciljeve, već da se ukrajinski vojnici nastave boriti za postizanje ciljeva SAD-a i političkog Zapada. Zelenski je odustao od mira za Ukrajinu zbog obećanja – službenog ili neformalnog – da će SAD i njegovi saveznici u NATO-u opskrbljivati ​​zemlju svim oružjem koje joj treba koliko god je potrebno.

Za razliku od Rusije, Ukrajina u pogledu oružja u potpunosti ovisi o svojim pristašama iz NATO-a. Rusija ima sve veći kapacitet za proizvodnju vlastitog oružja. Ako Zelenski ne zatraži više oružja, Ukrajina će u sukobu s Rusijom izaći s katastrofalnim posljedicama. Ali kad Zelenski zatraži još oružja, kritiziraju ga i kude da je nezahvalan za ono što je već dobio. Ukrajina bi mogla zatražiti veći popis naprednog oružja nego što se isprva očekivalo, što bi moglo dovesti do neprihvatljive eskalacije rata. Ali Zelensky je riskirao ljude svoje nacije za obećanje što god je potrebno dok traje. Nije nerazumno da očekuje ispunjenje tog obećanja onda kada je ispunjenje tog obećanja egzistencijalno najnužnije.

Dakle, još jednom je Zelensky uhvaćen između čekića i nakovnja: on i Ukrajina osuđeni su na propast ako ne zatraži više oružja, a napor da dobije potporu svojih pristaša iz NATO-a oštećen je ako zatraži više oružja, a to dodaje još jedan problem u jednadžbu između koje je Zelensky već uhvaćen: dilema hoće li pregovarati o miru kojim mu mnogo prijeti unutarnja i osobna situacija ili nastaviti s ratom koji njegovoj zemlji obećava uništenje bez predvidljive koristi.