Neke teme postanu tako prisutne u kolektivnoj svijesti da zapadaju u paradoks, takav da se o njima neprestano govori, a s druge strane nije preporučljivo da se o njima previše govori i da se proučavaju. Javnosti i sudionicima u razgovoru prešutno se propisuje što bi trebali misliti i kako bi se trebali odnositi prema zadanoj temi. Onaj tko pokuša promotriti temu iz drugog kuta može naići na otpor, a sugovornicima pružiti priliku i za licemjernu figuru zvanu isticanje vlastitih vrlina.

Što se više suprotna strana demonizira, to se više samoga sebe idealizira. Svatko tko je istinoljubiv lako upada u retoričku zamku, gdje je dovoljno da se ne izrazi dovoljno afirmativno o nekom nametnuto pozitivnom pojmu pa da mu sugovornik prigovori da je takvo razmišljanje nečovječno i da se se ograđuje od toga. Tada obično slijedi prekid razgovora, javno ocrnjivanje i ušutkivanje suprotne strane, a na kraju i progon. Zato većina ljudi šuti i dopušta širenje mitova i neistina. Svako doba propisuje afirmativni stav prema nekoj temi, a te teme fluktuiraju, no smrt i djeca stalna su tema na kojoj jedni padaju, a drugi ističu svoje vrline zauzimajući se za aksiome: naime, da djeca ne bi smjela patiti i da je svaka bolest i smrt tužna.

U prosincu 1991. ubijeno je troje članova zagrebačke obitelji Zec: otac, majka i 12-godišnja kći. Medijski i ideološki ovaj je incident toliko eksploatiran da je prerastao u redovito ponavljanu legendu jer se tragičan slučaj ubojstva troje članova obitelji Zec komemorira svake godine i redovito se prikazuje tako da se promoviraju tri temeljne neistine: to da je ubijena cijela jedna obitelj, da su žrtve odabrane kao meta zato što su bile srpske nacionalnosti te da su ubojice bili isključivo Hrvati i predstavnici hrvatskih vlasti.

Zagovornici tih triju teza ne žele da se ide dalje od toga jer kad se slučaj bolje prouči, brzo postaje očito da ubojice nisu bili isključivo Hrvati, kao što ni žrtve nisu bile isključivo Srbi te da je vođa napadača poznavao glavu obitelji pa se ne može govoriti o nasumičnom ubijanju Srba. Ubojica je ubijenome dugovao novac. Riječ je o kriminalističkom obračunu garniranom ratnim prilikama uz kolateralne žrtve. Suočeni s tim podacima, zagovornici navedenih triju teza tad pribjegnu emotivnoj ucjeni tvrdeći da sve to nije važno, da je ubijeno dijete, da je to jedino važno i da je to strašan zločin.

Ali sve je važno da bi se shvatilo kako se to među mnogim pričama izdvojila jedna i kako se ta priča koristi unedogled da bi se okrivila cijela jedna država i narod koji se u tom trenutku borio za opstanak protiv nadmoćnog neprijatelja. Svatko će se složiti da je ovdje riječ o još jednoj tužnoj, preuranjenoj i bespotrebnoj smrti, kakvih je tih dana bilo na stotine pa su mnogi koristili priliku za osobne obračune, ali to ne mijenja navedene činjenice. U priči o Aleksandri Zec i njezinim roditeljima malo je što jasno. Jasno je samo da stvari ne stoje onako kako se prikazuju i da gornje tri teze ne vrijede.

Što se prešućuje: U tragičnoj priči o obitelji Zec obično se prešućuje da je Aleksandrina ubijena majka bila Hrvatica i katolkinja čija su braća bila hrvatski branitelji i da je Aleksandra dijete iz miješanog braka pa tu ne može biti govora o ubijanju Srba „samo zato što su bili isključivo Srbi“, kako je to pogrešno i zlonamjerno istaknuo potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević. Jer ubijena je Hrvatica. Važno je točno analizirati tko je tko upravo zbog takvih opasnih neistinitih teza, pogotovo jer u takvim slučajevima nikad nema demantiranja, ispravka niti isprike. Pobornici izmišljene istine ustvrdit će takvo nešto, a kad ih se pozove na odgovornost i predoče im se činjenice, reći će da to nije važno i da nećemo brojiti krvna zrnca.

Prešućuje se da ubojica Marije Zec i Aleksandre Zec nije bio Hrvat, da je ubio Hrvaticu i njezino dijete iz miješanog braka jer Aleksandra je bila Hrvatica po majci, a Srpkinja po ocu. Čak je i čovjek koji je ubio Mihajla Zeca, Siniša Rimac, dijete miješanog braka. Snežana Živanović Srpkinja je po ocu. Prešućuje se da su se Zec i Suljić poznavali i surađivali pa tu ne može biti govora o nasumičnom ubijanju Srba jer su Srbi, nego eventualno o ubijanju poslovnog partnera koji je uz to i Srbin. Prešućuje se da je ubojica Aleksandre Zec bio državljanin Bosne i Hercegovine, kao i Mihajlo Zec: jedan musliman ili Bošnjak, drugi Srbin.

Te večeri oteta je i ubijena 36-godišnja Hrvatica Marija rođ. Mesić, njezin suprug, porijeklom Srbin iz Bosne i njihova kćer Aleksandra. Aleksandra Zec bila je dijete iz miješanog srpsko-hrvatskog braka, kao što su to bili i neki sudionici u događajima te večeri. Svakako je to bila Snežana Živanović, koja i sama kaže da je zbog toga njezin otac imao problema. Bio je to i Siniša Rimac čija je majka bila Slobodanka Janjić. Možda je to bio i Nebojša Hodak, možda svatko pomalo.

A ipak, tvrdi se da su te večeri Hrvati napali srpsku obitelj i pobili njezine članove. U ovoj priči tako je sve izmiješano da bi se moglo reći da je postrojba sastavljena od ljudi mješovitog podrijetla napala Hrvaticu čija su braća bila hrvatski branitelji. U Domovinskom ratu srpski su se agresori često iskaljivali na obiteljima branitelja. Tako je 21.3.1992. u Borovu Selu ubijena obitelj branitelja Zdenka Štefančića, među kojima i četverogodišnja Martina Štefančić, jedna od mnogih žrtava zasjenjena slučajem Zec. I slučaj Zec mogao bi se opisati kao osvetnički, iskaljivanje grupice sumnjivih motiva i pripadnosti, na obitelji branitelja, Marijine braće. Mogao bi, no ovdje je posrijedi bilo nešto drugo.

Prešućuje se, nadalje, odgovornost Mihajla Zeca, njegova kriminalna prošlost, suradnja sa Suljićem i političko balansiranje između hrvatske i srpske strane, suradnja sa srpskim pobunjenicima, kao i suradnja s HDZ-om, čiji je član navodno bio. Tu je i jezični dodatak. Rečeno je da se prešućuje da nije ubijena cijela obitelj Zec nego se ta obitelj tretira kao cjelina. Nastradale su tri petine obitelji, dvoje djece se spasilo, ne zato što su pobjegli nego jer nisu izašli iz svojih soba. Aleksandra je istrčala iz kuće i time postala svjedokinja, a ne bi ni ona izašla da to nisu učinili njezini roditelji. Sintagma obitelj Zec rabi se iz praktičnih razloga, da se ne bi rabio množinski oblik neumjesnog prizvuka „Zečevi“. Ako se imenica teško deklinira, opiše se apozicijom koja se lakše deklinira. Zato se stječe dojam da je ubijena cijela obitelj, zbog jezične stilistike.

Događaj: Dana 6. prosinca 1991. pred kuću obiteji Zec u Poljaničkoj 22 na zagrebačkoj Trešnjevci stigla su dva vozila: džip i kombi čiji je vlasnik Stipe Manđarelo, inače vlasnik cirkusa i lunaparka. Iz vozila su izašli pripadnici pričuvnog sastava policije pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa i Zvonimira Trusića. Policajci koji su tu večer došli pred kuću obitelji Zec zvali su se Munib Suljić (32), Igor Mikola (20), Nebojša Hodak (25), Siniša Rimac (18) i Snežana / Snježana Živanović (20). Rimac, Mikola i Hodak su Vukovarci kojima je život oblikovala agresija. Razrušene su im kuće, pobijene su im obitelji i prijatelji pa je jasnije zašto su tako tako mladi odjenuli odore i zašto su se te večeri našli pred kućom obitelji Zec, pod vodstvom starijeg Suljića. Jesu li djelovali samostalno ili po zapovijedi? Policija je poslije izvijestila da su se predstavljali lažnim iskaznicama pripadnika Rezervnog sastava policije RH.

Bilo je 11 navečer pa su ukućani bili u pidžamama, a djeca u svojim sobama kad im je policija pozvonila na vrata. Vrata je otvorio Mihajlo kojem su rekli da će obaviti pretres stana i oduzeti mu lovačko oružje, a zatim su ušli u kuću. Je li se Mihajlo dodatno zabrinuo kad je među policajcima vidio Suljića? Mjesec dana prije toga Suljić i Rimac upali su u dom Miroslava Kijačića i oduzeli mu oružje i streljivo, no ovaj put Suljić je imao interese osobne prirode. Dušan Zec tvrdi da došljaci nisu pokazali dokumente za pretres, stali su otvarati ladice i ormare te uzimati vrijednosti. Nisu ništa odnijeli. Dušan je imao deset godina i bio je u svojoj sobi pa ne može točno znati što se događalo, no ako želimo slučaj doživjeti kao etnički motiviran zločin, pljačka se u to ne uklapa. Dušan i sam kaže da ima dvije verzije događaja te noći. Slučaj prikazuje kao etnički motiviran i kaže: Ne vjerujem da je motiv bilo koristoljublje, jer zašto onda nisu ušli u kuću i opljačkali nas? Imali smo zlata, a ništa nisu odnijeli. Već ovdje nije jasno jesu li vojnici odmah ušli u kuću, a ako jesu, jesu li je opljačkali ili su obavili pretres ili im je namjera bila uhititi Mihajla. Možda je Suljić iskoristio priliku da opljačka Zeca iako je on njemu dugovao novac, možda za meso.

Nakon 10-15 minuta vojnici su izašli, a Mihajlo je možda pošao za njima. Ušli su u kombi. Kad je točno Mihajlo potrčao i pokušao pobjeći, čim je otvorio vrata ili nakon obavljenog pretresa? Po jednoj verziji on je prišao kombiju i zahtijevao da mu vrate što su mu uzeli, ali ne znamo što su mu uzeli jer Dušan tvrdi da nisu ništa uzeli. Vjerojatnije je da je Mihajlo pokušao pobjeći jer je ustrijeljen s leđa, i to s udaljenosti od tridesetak metara. Kad je vidio da Mihajlo bježi, Siniša Rimac pogodio ga je s nekoliko metaka iz automatskog oružja i Mihajlo je pao mrtav. Ostao je ležati bosonog u snijegu, u donjem dijelu pidžame. Postupio je nesmotreno. Da je Mihajlo tu večer ostao u kući uz svoju obitelj, vjerojatno bi sve troje ostali živi jer bi nakon pretresa došljaci možda otišli.

Zločin: Kombi policije pokušao je krenuti dalje i pritom je oštetio jedan parkirani automobil. Mihajlova supruga Marija izašla je vidjeti što se događa, a za njom i njezina kći Aleksandra. Vjerojatno su tada shvatile da je njihov suprug i otac mrtav. Jesu li dakle izvučene iz kuće, kako neki tvrde, ili su same izašle i stajale skamenjene nad Mihajlovim tijelom? Plavi kombi još je bio pred kućom. Dakle, došljaci su bili krenuli dalje pa su stali kad su vidjeli dvije svjedokinje? Je li tada odlučeno da se majku i kćer otme?

Iz kombija, za čijim je upravljačem mogla biti Snežana Živković ili netko drugi od ekipe, izašao je Munib Suljić i vratio se po Aleksandru i Mariju Zec. Ugurali su ih u kombi i odveli ih. U kući je ostalo dvoje djece: 10-godišnji Dušan, 7-godišnja Gordana. Suljić je njihovu majku Mariju i sestru Aleksandru najprije odveo u hotel Panorama, a odatle na Adolfovac na Medvednici jer su ondje bili stacionirani. Aleksandra je viknula: Ubili ste mi tatu! Nemojte mi ubiti i mamu!. Suljić je Mariji ispalio metak u glavu, a Mikola još nekoliko. Suljić je zatim ispalio nekoliko metaka Aleksandri u potiljak iz strojnice Heckler&Koch. Vjerojatno nam nikad neće biti jasno zašto je to učinio. Zašto ih je ikamo odvezao i zašto ih nije ubio pred kućom, kao Mihajla, ako je već imao namjeru ubiti? Što je htio postići, osvetiti se Mihajlu koji je u tom trenutku već mrtav? Je li to bio zločin iz mržnje? Čije, prema kome i zašto?

Mjesto i vrijeme: Poljanička 22, Rudeš, Zagreb 6.12.1991.

Žrtva: Mihajlo Zec, 38

Počinitelj: Siniša Rimac, 18

Mjesto i vrijeme: Adolfovac 7.12.1991.

Žrtva: Marija Mesić Zec, 36

Počinitelj: Munib Suljić, 32

Mjesto i vrijeme: Adolfovac 7.12.1991.

Žrtva: Aleksandra Zec, 12

Počinitelj: Munib Suljić, 32

Nakon nekoliko dana u Đorđićevu su privedeni Suljić, Mikola, Hodak, Rimac i Živanović. Ekipa za očevid na Adolfovcu je pronašla tijela majke i kćeri. Ispod tankog sloja zemlje ukazala se ljubičasta kućna haljina, u koju je Marija bila odjevena u trenutku otmice. Imala je i  ljubičastu Adidas trenirku. Djevojčica je bila odjevena u tamnoplavu trenirku (prema drugoj verziji ružičastu pidžamu). Ruke i usta bili su im vezani. Na tavanu zgrade izletišta istražitelji su pronašli automatsko oružje Hecler&Koch, s još metaka u okviru.

Kad se sve stišalo, dvoje djece u kući je izašlo. Gordana je pozvonila susjedu Božidaru Kumanu koji ih je sklonio u svoju kuću. Prebačeni su u vojnu bolnicu u Dubravi, zatim vojnim avionom u Beograd, a odatle u Gornju Dragotinju kod Prijedora. Smjestili su se u kući bakinog brata i ostali ondje dvije godine. Baka je čuvala novi džip njihova oca, to im je bila sva pokretna imovina. Zamijenili su kuću u Zagrebu s ljudima koji su im prepustili kuću u Banjoj Luci, gdje Dušan sad živi. Ima troje djece i radi u agenciji  za nekretnine. Aleksandra, Marija i Mihajlo pokopani su u Gornjoj Dragotinji, rodnom mjestu Mihajla Zeca.

Kut gledanja: Mihajlo Zec bio je bosanski Srbin koji je u Zagreb došao vlakom iz Gornje Dragotinje kod Prijedora bez ičega. Zagreb i Hrvatska postali su mu novi dom, u kojem je dobio mogućnosti koje u domovini ne bi imao. Izučio je zanat u večernjoj školi i počeo se baviti prodajom mesa. Obogatio se, oženio se za Hrvaticu, dobio je s njom troje djece, a u neko vrijeme upleo se u mračne poslove i počeo surađivati sa sumnjivcem koji će iskoristiti rat i ubiti ga, a dodatno se iskaliti na njegovoj ženi i djetetu. Taj će incident biti iskorišten da se Zagreb i Hrvatska okaljaju, da se svake godine i nakon što je 2004. isplaćena odšteta komemorira nešto što sve više odudara od istine, uz tvrdnju da je ubojstvo djevojčice i njezine majke motivirano etnički, da je za to ubojstvo kriva Hrvatska, ne kriminalac koji ga je počinio nego odora koju je nosio. Netko, odnosno Suljić, iz sela kod Zenice ubio je ženu i dijete nekoga, odnosno Zeca, iz sela kod Prijedora. I počinitelj i žrtva iz Bosne su došli u Zagreb i ondje su se obračunali. Zagreb je poprište i Zagreb je žrtva od koje se traži da ispašta. Iz Bosne su u Hrvatsku uvezeni počinitelj i žrtva i obračunali su se u Zagrebu, u Hrvatskoj, od koje se traži odgovornost, koja je tada krvarila i čiji je opstanak bio upitan.

Sudionici:

Mihajlo Zec bio je Srbin iz Bosne, rođen u mjestu Gornja Dragotinja kod Prijedora, iz komunističke i partizanske obitelji. Prema svjedočenju njegovog sina Dušana, Mihajlo je bio dijete s Kozare, njegov je djed 1941. ubijen kao komunist. S 19 godina i bez ikakve škole vlakom je došao u Zagreb, gdje je završio večernju školu za mesara i zaposlio se u Mesnoj industriji Križevčanka. Napredovao je do poslovođe poslovnice Križevčanke u Petrinjskoj ulici, no našao je i dodatne načine zarade. Na Trešnjevci je izgradio kuću, u kojoj je imao privatnu proizvodnju mesa i dućan mješovite robe. Osim u Zagrebu, imao je i kuću u Crikvenici, lokal na Dolcu i terenac. Imao je 1991. suprugu Mariju (tada 36) i troje djece, to su Aleksandra (12), Dušan (10)  i Gordana (7). Bio je član HDZ-a ili je financirao HDZ, ali je odbio staviti šahovnicu na mesnicu u Petrinjskoj ulici gdje je bio poslovođa. Primao je prijetnje, privodili su ga desetak puta na informativni razgovor i iz kuće su mu uzeli sve lovačko i drugo oružje koje je legalno posjedovao. Iz Vojne policije u Grudama stigla je dojava i da je Mihajlo Zec bio suradnik pobunjenika u tzv. SAO Bosanskoj Krajini.

Marija Mesić

Supruga Mihajla Zeca, katolkinja. Hrvatica iz Udbine. Vodila je gostionicu na Dolcu. U knjizi Matica krštenih župe sv. Nikole u Stajnici, Gospićko-senjska biskupija, Ličko-senjska županija, Svezak II, od god. 1943. piše za 1955. godinu, na stranici 50, redni br. 3: Marija Mesić, rođena je 29. siječnja 1955. godine, od oca Mirka Mesića i majke Anka r. Petrović, zemljoradnici, rimokatolici, sa adresom Stajnica 22 kroz 14. Marija Mesić krštena je 13. veljače 1955. godine u crkvi u Stajnici, a kumovi su joj bili Josip  Mesić i Marija Mesić, zemljoradnici. Svećenik koju ju je krstio bio je župnik Mihovil Primorac. Marijina majka Anka rekla je da su njezina kći Marija i unuka Aleksandra ubijene nevine zbog gospodina  Zeca koji se „bavio svim i svačim“. Dva brata Marije Mesić u ono vrijeme bili su hrvatski branitelji, jedan u Tigrovima, drugi u policiji.

Munib Suljić 32, (Nemila kod Zenice 1959. – zatvorska bolnica, Svetošimunska cesta, Zagreb 25.8.2006.)

Suljić je u mladosti bio aktivni član Saveza socijalističke omladine. Otišao je u Švicarsku i ondje je kao radnik na privremenom radu uštedio dovoljno da otvori ćevabdžinicu u zagorskom Začretju. Ubijeni mesar Mihajlo Zec bio mu je dobavljač. Mihajlo je bio zaposlen u Križevčanki, odakle je navodno uzimao meso i davao ga Suljiću koji ga je prodavao u svojoj ćevabdžinici, ali nije redovito plaćao Zecu dugove. Suljić je dakle dugovao novac Zecu, a rat mu je bio dobra prilika da se skloni u Hrvatsku vojsku i iskoristi je za osobne obračune. Zbog prijetnji i fizičkih napada na novinare imao je više prekršajnih i kaznenih, prijava. Novinaru Srđanu Španoviću Suljić je pljunuo u lice na hodniku Županijskog suda. Suljić je kamatario istarske poduzetnike. U prometnoj nesreći pijan je pregazio ženu. Nije se borio iz ideala niti za slobodu, kako piše Jutarnji list.

Rat mu je bio pokriće za pljačke i razbojstva. Na temelju svjedočenja dvojice preživjelih kutinskih Srba Suljić je osuđen na 10, a zatim odlukom Vrhovnog suda na 12 godina zatvora. Nakon rata, Suljić se vratio ugostiteljstvu. U istarskom Novigradu otvorio je 1996. restoran i konobu Padrino i Padrino II. Suljić se predao Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu 2006. godine. Izručen je Hrvatskoj na izdržavanje kazne od 12 godina zatvora, ali je preminuo u zatvorskoj bolnici u Zagrebu od bolesti.

Igor Mikola, 20. Dvije godine proveo je u KPD-u Zenica zbog kamatarenja i iznude hercegovačkog bogataša. 2014. uhićen je u Peruu. Sa Snežanom Živanović iz Gospića imao je dvoje djece. Poslije su se rastali.

Siniša Rimac (Borovo Naselje 1973.) u rat je krenuo sa 17 godina. U Vukovaru su mu na Ovčari ubijeni brat Salvador Rimac (1970. – 1991.) i ujak Mihael Janjić, a otac i majka odvedeni su u srpske logore. Bio je iz miješanog braka, u kući se govorilo ekavicom. Roditelji Siniše i Salvadora bili su Slobodanka Janjić i Slavko Rimac. Nakon 1991. Rimac postaje specijalac (bojna Zrinski), sudjeluje u borbama na Maslenici, pripadnik je osiguranja ministra obrane Gojka Šuška, sudjeluje u akcijama na južnom bojištu, gdje je teško ranjen. 1994. postaje zapovjednik 3. gardijske padobranske pukovnije, sudjeluje u svim oslobodilačkim akcijama. 2005. je umirovljen kao invalid i pukovnik. Odlikovan je osam puta.

Nebojša Hodak, 25 tvrdi da nema veze sa slučajem Zec. Poslije je zbog posjedovanja heroina na nepravomoćno osuđen tri godine zatvora.

Što je prethodilo događaju: Iskaz Mire Bajramovića, također u sastavu Merčepovih jedinica, često je osporavan, no od njega saznajemo da je Mihajlo Zec imao brata Milorada Zeca od kojeg su izvukli priznanje o tome za koga radi Mihajlo, ali i dalje ne znamo za koga. Iz riječi majke Marije Zec znamo samo da se bavio „svim i svačim“. Bajramović je tvrdio da se sumnjalo u povezanost braće Zec s drugom stranom, dakle Milorad i Mihajlo radili su možda protiv Hrvatske. Munib Suljić na Dolcu se raspitivao gdje živi Mihajlo i saznao je njegovu adresu, ali ako su Suljić i Zec surađivali, zacijelo je Suljić znao gdje je Mihajlova kuća? Je li se Suljić pridružio patroli kad je čuo da idu u kuću njegova poznanika Zeca pa je odlučio iskoristiti priliku i iskoristiti mlade vojnike? Suljić je već imao kriminalni dosje, a Hodak i Mikola  stekli su ga tijekom devedesetih. Suljić je s Hodakom, Mikolom i Rimcem dogovorio da će otići u Poljaničku tog 6. prosinca. Našli su se u hotelu Internacional u 22 sata i odatle krenuli u akciju.

Posljedice nerazjašnjavanja. Kad stvari ostanu nerazjašnjene, onda priču svi oblikuju po svojim potrebama. Ova priča u kojoj mnogo toga ostaje nerazjašnjeno stalni je kamen smutnje i prijeporna točka oko koje su mišljenja podijeljena, a često se koristi kao izlika za agresuju na Hrvatsku. Kad je Crvena zvezda dodijelila počasni dres ratnom zločincu Draganu Vasiljkoviću, Milojko Pantić odrekao se Crvene zvezde. Vasiljković u odgovoru navodi samo jedan konkretan primjer, a to je Aleksandra Zec: „Taj nikad gospodin Milojko Pantić je zaboravio da napomene da su sunarodnjaci Roberta Prosinečkog i Refika Šabanadžovića nacistički zlikovci koji su pobili cijelu srpsku obitelj Zec uključujući i malu djevojčicu Aleksandru, koja je tek napunila 12 godina…”

Teško bi se Vasiljkovića dalo razuvjeriti u njegovoj zabludi jer traži opravdanja i izlike, ali u sličnom tonu pišu zapravo gotovo svi portali, novine, novinari i službena glasila, i to ne samo lijevi. Oliver Frljić režirao je predstavu o obitelji Zec, a o pripremi predstave Nebojša Slijepčević snimio je dokumentarni film Srbenka. U romanu Ovce od gipsa Jurice Pavičića iz 1997. opisan je slučaj sličan opisanom, a Boris Dežulović izjavljuje: „Nijedna povijest ne vrijedi ljudskog života. Ako bi cijena hrvatske države bila samo jedan život, recimo male Aleksandre Zec (12 godina), onda meni ne treba ta država. Onda je*ala vas država. Nisam nikad pristao na tu priču niti ću pristati dok sam živ.“

6.12.2021. na Sljemenu je Antifašistička liga održala komemoraciju ubijenim članovima obitelji Zec. Na komemoraciji je bio i potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske Boris Milošević, koji je izrazio zgražanje nad zločinom počinjenim prije 29 godina, koji se dogodio, kako on kaže, isključivo iz etničkih motiva: “Izražavam zgražanje prema ovakvom strašnom zločinu, jer je ubijena skoro cijela jedna obitelj isključivo iz etničkih motiva, samo zato što su bili isključivo Srbi”.

Nakon Miloševića govorio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić i tražio da Zagreb Aleksandri Zec dodijeli spomenik, trg ili ulicu. 9.12.2021. predsjednik RH Milanović rekao je da Hrvatska država s tim ubojstvom nema ništa, djevojčica je ubijena u pljački. Radi se o razbojstvu za koje je isplaćena odšteta i ne treba se komemorirati svake godine. Na to mu je Milorad Pupovac odgovorio da se samo moralni invalidi mogu tako odnositi prema žrtvama, a Milanovićeve riječi osudili su i mnogi drugi.

Pitanja:

Ostaju mnoga otvorena pitanja u vezi s Mihajlom Zecom i Suljićem. Kako se obogatio Mihajlo Zec, čime se bavio osim prodajom mesa? Je li potkradao Križevčanku? S kim je bio povezan, kome je davao novac, je li poznavao još sumnjivaca kao što je Aleksandrin ubojica Suljić? Koliko su se često i gdje viđali on i Suljić? Koliko je njegova supruga znala o njegovim poslovima i vezama? Zašto je Mihajlo Zec bježao i ostavio obitelj na milost ubojicama? Kamo je mislio pobjeći i od čega je bježao osim od straha? Je li Mihajlo Zec surađivao s neprijateljskom stranom, kako tvrdi njegov brat Milorad?

Tko je Milorad Zec i čime se bavio? Je li njegovo priznanje dovelo policiju pred vrata obitelji Zec ili Suljićevi poslovi s Mihajlom Zecom? Zašto je Suljić htio ubiti Zeca, da se oslobodi dugova prema njemu ili mu je tako zapovijeđeno? Je li Suljić iskoristio privođenje Zeca za osobni obračun s njim? Je li Suljić imao zapovijed da privede Mihajla Zeca i od koga je primio tu zapovijed? Je li imao zapovijed da privede i ostatak obitelji? Je li bilo pljačke u kući obitelji Zec? Je li Suljić došao pljačkati ili privesti Mihajla Zeca? Ako Suljić nije radio po zapovjedima, što je zapravo htio? Zašto se Suljić raspitivao na Dolcu gdje živi Zec ako je već prije bio kod njega i posuđivao od njega novac, možda je bio kod njega na poslu, ali ne kod kuće? Je li na Dolcu Suljić sreo Mariju Zec i doznao adresu od nje?

Zašto se Suljić, nakon što je Mihajlo ubijen, vratio po majku i kćer i zašto ih je ubio, da eliminira svjedoke? Jesu li majka i kći istrčale iz kuće ili su izvučene? Zašto je pošteđen ostatak obitelji Zec? Bi li drugo dvoje djece preživjelo da je Suljić znao za njih? Tko je bila žena koju je Suljić pregazio prije rata? Je li Siniša Rimac koji je pucao u Mihajla Zeca dijete miješanog braka? Je li Rimčeva majka Slobodanka Janjić bila Srpkinja? Koliko je Srba bilo među otmičarima?

Proceduralna greška bila je ne pronaći odgovore na ova pitanja i na temelju selektivnih poluinformacija osuđivati hrvatski narod i državu i zasjeniti druge takve i veće tragedije koje su se u Hrvatskoj zbivale u to vrijeme i čiji odjeci još traju. Dugo će još ova priča biti jedna od onih kojoj propagandni stroj neće dopustiti da bude razjašnjena nego će se njome i dalje onako polushvaćenom služiti kao oružjem umjesto da se saznaju odgovori na neka od postavljenih pitanja na koja odgovore imaju svjedoci, a nema tisak i internet.

• https://www.maxportal.hr/premium-sadrzaj/gordan-malic-o-slucaju-aleksandre-zec-u-hrvatskoj-i-danas-previse-ljudi-dobro-zivi-od-rata/?fbclid=IwAR3VkUe5ZF7IrXdQhqACjCAEUJX9fDSrQbNGNdSSqYQywNA7pHrHccaX5nE
• http://casopis.skd-prosvjeta.hr/kronika-sudske-farse/
• izvor: https://www.glasgacke.hr/?ispis=detalji&novost=28507&kat=69 (o Mariji Mesić)
• https://www.lupiga.com/vijesti/svjedocanstvo-mire-bajramovica-kako-je-mercepova-banda-ubijala-u-pakrackoj-poljani