Skandalozno: Plenković, Jandroković i Milanović prave se bedasti i tvrde da ništa nisu znali, jer ih SOA nije informirala o otpadu u Gospiću.
Svi su znali, ali nitko nije znao
Hrvatska je napokon dobila rješenje za jedan od svojih najvećih problema.
Ne, ne govorim o otpadu u Gospiću.
Govorim o tome kako objasniti da za njega nitko nije znao.
Jer otpad je, izgleda, bio poznat svima — osim onima kojima je posao da znaju.
Prema informacijama iznesenima nakon zatvorene sjednice saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, SOA je još 2022. godine imala izvor koji je upozoravao na sumnje u nezakonito odlaganje otpada u Gospiću. Predsjednik Odbora Ranko Ostojić rekao je da je informacija proslijeđena policiji, USKOK-u i Državnom inspektoratu.
I onda se dogodilo nešto što bi u ozbiljnoj državi bilo vrlo ozbiljno pitanje.
Ured predsjednika Republike kaže: Milanović nije znao.
Ured predsjednika Sabora kaže: Jandroković nije znao.
Vlada kaže: ni ona nije znala.
Dakle, imamo sigurnosno-obavještajnu agenciju koja je, prema dosad objavljenim informacijama, nešto saznala.
Imamo informaciju.
Imamo nadležna tijela kojima je informacija navodno proslijeđena.
Imamo desetke tisuća tona otpada.
I nemamo onoga tko je znao.
To je već gotovo savršeno organiziran sustav.
Samo što nije organiziran za zaštitu građana, nego za zaštitu od odgovornosti.
Naravno, treba biti pošten.
Moguće je da predsjednik države doista nije bio obaviješten.
Moguće je da predsjednik Sabora nije bio obaviješten.
Moguće je i da Vlada nije bila obaviještena.
I moguće je da je SOA napravila ono što je po zakonu trebala napraviti.
Ali upravo zato ova priča postaje još zanimljivija.
Jer ako su svi govorili istinu, onda moramo pronaći gdje je nestala informacija.
A to više nije političko pitanje.
To je pitanje funkcioniranja države.
Jer SOA, prema onome što je javno objavljeno, nije trebala sama doći s bagerima i iskopavati otpad. Nije policija. Nije USKOK. Nije inspekcija.
Ali ako je informacija došla do onih koji jesu nadležni, onda je pitanje što su oni s njom napravili.
A tu počinje pravi cirkus.
Državni inspektorat sada kaže da je prvu prijavu vezanu uz deponiranje otpada na toj lokaciji zaprimio 21. lipnja 2023. godine, i to od tadašnjeg Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja, koje je prethodno dobilo anonimnu prijavu.
Dakle, ako je SOA 2022. proslijedila informaciju Inspektoratu, a Inspektorat kaže da je svoju prvu prijavu dobio tek 2023. — imamo sasvim pristojan razlog da se zapitamo:
Kome je točno SOA poslala informaciju, kada ju je poslala i što je nakon toga napravljeno?
To nisu teorije zavjere.
To nisu političke floskule.
To je osnovno pitanje za svaki sustav koji tvrdi da funkcionira.
Jer ne može država funkcionirati po principu:
SOA: „Mi smo javili.“
Inspektorat: „Mi nismo dobili.“
Vlada: „Nama nije rečeno.“
Predsjednik: „Ni meni.“
Sabor: „Ni nama.“
Policija: „Mi smo saznali.“
USKOK: „…“
A otpad u međuvremenu raste.
To nije koordinacija.
To je igra pokvarenog telefona, samo što na kraju računa ne plaćaju oni koji su pogrešno prenijeli poruku.
Račun plaćaju građani.
I to doslovno.
Jer danas više ne govorimo o nekoliko vreća smeća bačenih iza nekog skladišta.
Govorimo o desecima tisuća tona nezakonito odloženog otpada. Vlada je u planu sanacije govorila o približno 44.000 tona, uključujući oko 33.000 tona otpada zakopanog i pomiješanog sa zemljom i kamenjem.
A sada će država taj problem sanirati.
Naravno da treba.
Samo postoji jedna sitnica.
Tko će platiti?
Građani.
Jer država nema svoj novac.
Država ima novac građana.
I tako dolazimo do možda najapsurdnijeg dijela cijele priče.
Netko je, ako su dosadašnje informacije točne, godinama mogao zarađivati na ilegalnom poslu s otpadom.
Institucije su navodno dobivale informacije.
Problem nije riješen.
Otpad je ostao.
Problem je narastao.
A sada će država izdvojiti javni novac da ga ukloni.
To je model poslovanja koji bi mnogi poduzetnici rado imali.
Ti napraviš problem.
Država ga sanira.
Građani plate.
A odgovornost putuje od institucije do institucije dok ne ostane bez adrese.
I zato je možda potpuno pogrešno pitanje: „Je li Plenković znao?“
Ili: „Je li Milanović znao?“
Ili: „Je li Jandroković znao?“
Naravno da i to treba utvrditi ako postoje informacije koje to mogu pokazati.
Ali postoji puno važnije pitanje:
Tko je znao u sustavu?
Jer ako su čelnici države stvarno bili izvan lanca informacija, onda neka se jasno utvrdi zašto.
Ako su informacije došle do nadležnih tijela, neka se objasni što su ona napravila.
Ako nisu došle, neka se objasni gdje su zapela.
A ako se pokaže da je netko znao i nije reagirao, neka se utvrdi odgovornost.
Jedino što više nije prihvatljivo jest da odgovor bude — nitko.
Jer teško je građaninu objasniti da nitko nije znao za nešto što je, prema javno iznesenim informacijama, jedna državna služba znala još 2022. godine.
Još je teže kada danas gledamo posljedice.
A posljedice nisu nestale.
One su fizički tamo.
U Gospiću.
U tonama otpada.
U zemlji.
U potencijalnom riziku za okoliš.
I u računu koji će na kraju doći građanima.
Zato ova priča nije samo priča o otpadu.
To je priča o jednoj vrlo hrvatskoj disciplini: institucionalnom prebacivanju odgovornosti.
Svi uredno rade svoj posao.
SOA kaže da je postupila po zakonu.
Politički vrh kaže da nije bio obaviješten.
Nadležne institucije trebaju objasniti što su poduzele.
Vlada sada sanira posljedice.
I na kraju svega ispada da je jedina institucija koja je cijelo vrijeme nešto stvarno „znala“ — gomila otpada.
Ona je, za razliku od svih ostalih, barem bila tamo.
Nije slala priopćenja.
Nije davala izjave.
Nije se pozivala na procedure.
Samo je rasla.
Iz godine u godinu.
Dok je hrvatska država, izgleda, čekala da je netko službeno obavijesti da postoji.
E pa sada zna.
I sada će platiti.
Samo još uvijek ne znamo tko je trebao znati prije svih nas.
A to je pitanje na koje bi, nakon svega, bilo prilično pristojno dobiti odgovor.
Ne zbog političkih bodova.
Ne zbog Milanovića.
Ne zbog Jandrokovića.
Ne zbog Plenkovića.
Nego zato što država koja ne može objasniti gdje je nestala informacija o desecima tisuća tona ilegalnog otpada mora barem pokušati objasniti kako će sljedeći put pronaći informaciju prije nego što je zatrpa — otpad.
