Skandalozno: Starica u Kanadi eutanizirana protiv svoje volje, jer je sustav tako odlučio.
Kanadska vlada eutanazirala je jednu baku koja je umrla sklopljenih ruku u molitvi, dok je više puta govorila: „Ne želim smrtonosnu injekciju.“
Dva dana prije postupka pomoći pri umiranju njezine bake kršćanke u Ontariju u Kanadi, Brigitte Kranendonk sjela je uz nju kako bi se uvjerila da točno zna što će se dogoditi,
„Koristila sam vrlo izravan način izražavanja. Rekla sam: ‘Znaš li da ćeš u petak umrijeti?’“
Osamdesettrogodišnjakinja je bila vidno u nevjerici i počela je plakati 45 minuta. „Pogriješila sam“, jadikovala je Brigitte Stegemann, koju je obitelj od milja zvala „GG“ ili „Baka“.
„Plakala je slomljenim srcem. Bila je neutješna“, rekla je Kranendonk, agentica za nekretnine koja nosi isto ime kao njezina pokojna baka.
Daily Mail izvještava: Tijekom kognitivnog testa, namijenjenog utvrđivanju je li mentalno dovoljno prisebna da pristane na medicinsku pomoć pri umiranju (MAiD), „Stegemann je na svako pitanje odgovorila pogrešno“ te je, prema Kranendonk, mislila da su njezina dva još živa brata i sestre mrtvi.
Ipak, Stegemann je 48 sati nakon što je neutješno plakala pri pomisli na MAiD umrla sklopljenih ruku u molitvi, prekrivena vlastitom krvlju nakon neuspjelog prvog pokušaja postavljanja infuzije, koji je izvela medicinska sestra koja navodno nije nosila rukavice.
Kranendonk trenutačno očajnički pokušava kontaktirati ured glavnog mrtvozornika Ontarija, kao i Ured pučkog pravobranitelja za pacijente i policiju u Bellevilleu, pokušavajući utvrditi je li ono što se dogodilo ujutro 10. srpnja u domu za starije The Pearl u Canniftonu bilo zakonito.
Ožalošćena i očajna, tvrdi da su pružatelji MAiD-a iskoristili ranjivost njezine bake kako bi proveli postupak za koji, prema njezinim riječima, nije dala izričitu suglasnost.
„Bila je ranjiva osoba, a oni su vidjeli priliku“, kaže Kranendonk, dok su njezin bijes i tuga vidljivi.
Sumnja da su pružatelji MAiD-a bili neprimjereno ideološki motivirani i smatra da treba istražiti slijed događaja koji je doveo do postupka.
Navodno pružatelji usluge i dom za starije, koji se javno nisu oglasili, inzistiraju na tome da je Stegemann zakonski dala pristanak za postupak.
„Nitko nikada prije nije provodio MAiD u ovom domu za starije: ovo je bio njihov prvi MAiD postupak. Zato ne znam jesu li jednostavno podbacili jer nisu znali što rade.“
Trenutak Stegemannine smrti bio je sve samo ne miran, kakav je nekoć željela. Kada se prisjeća tih noćnih mora vrijednih minuta, traumatizirana Kranendonk govori u sadašnjem vremenu, kao da se postupak još uvijek odvija usporeno.
„Bilo je mnogo krvi“, kaže ona, opisujući kako medicinska sestra nije uspjela pronaći odgovarajuću venu na desnoj ruci kako bi postavila infuziju, prije nego što je prešla na lijevu ruku — ali tek nakon što ju je „otprilike tri ili četiri puta ubola iglom“.
„Posvuda je po ruci moje bake, posvuda je po njezinoj spavaćici, prolazi kroz njezin jastuk, posvuda je po plahtama, toliko je krvi.
„I tijekom svega toga, imajte na umu, medicinska sestra ne nosi rukavice.“
Još jedan događaj koji i dalje progoni Kranendonk dogodio se u veljači: kaže da je morala uvjeravati svoju baku da prihvati medicinski port, mali uređaj koji se postavlja ispod kože kako bi se lijekovi mogli izravno davati u venu.
Nakon što je postavljen, 83-godišnjakinja ga je više puta skidala vičući: „Ne želim smrtonosnu injekciju!“
Prije Stegemannine smrti tog ljeta Kranendonk je dvanaest godina bila njezina njegovateljica, a posljednjih šest godina i njezina medicinska punomoćnica.
Godinu i pol prije njezine smrti obitelj je odlučila smjestiti Stegemann u The Pearl jer se njezino fizičko i kognitivno zdravlje počelo pogoršavati.
U veljači joj je dijagnosticiran rak želuca u četvrtom stadiju. No liječnici nisu bili sigurni znači li ta dijagnoza da joj je preostalo još šest mjeseci života ili možda čak dvije godine.
Tijekom prethodnih deset godina Kranendonk je pomno pratila što njezina baka jede kako bi je održala zdravom, uključujući i ograničavanje unosa šećera.
Nakon dijagnoze raka promijenila je pristup i dopustila joj da jede što god poželi, jer je odlučila da samo želi da se njezina baka u posljednjoj fazi života osjeća što „radosnije“.
Razgovarala je sa Stegemann o svim mogućnostima i čak spomenula MAiD, objašnjavajući joj što bi postupak podrazumijevao. Sjeća se da je njezina baka jasno rekla: „Ne, to ne želim.“
Kranendonk kaže da su njezina religioznost i pomisao na to da razočara Boga bili važan razlog zašto je njezina baka, rođena u Njemačkoj, instinktivno bila protiv pomoći pri umiranju.
A onda je došao lipanj, kada su Kranendonk i njezin suprug krenuli na desetodnevno putovanje automobilom.
U prošlosti bi svaki put kada bi bila odsutna redovito primala telefonske pozive iz doma za starije o zdravlju svoje bake.
Sve se činilo normalnim. Primala je brojne telefonske pozive, a liječnici nisu govorili o dramatičnom pogoršanju Stegemannina zdravlja — samo da je pala i da će trebati invalidska kolica.
No pred kraj putovanja, 3. srpnja, Kranendonk je primila drukčiji telefonski poziv. Nazvali su je iz doma za starije i rekli da će za njezinu baku zakazati procjenu za MAiD.
Njezino se zdravlje očito ozbiljno pogoršalo.
Vijest ju je pogodila kao grom iz vedra neba.
Po povratku u Cannifton, Kranendonk je zabrinuto ispitala medicinsku sestru u domu za starije o tome tko je pokrenuo razgovor o MAiD-u.
„Medicinska sestra postala je vrlo osorna, vrlo defenzivna“, prisjeća se Kranendonk. „Rekla je nešto poput: ‘Pa, ja se samo pokušavam zauzeti za nju. Samo pokušavam učiniti ono što je dobro za nju.’“
Ubrzo nakon što se Kranendonk vratila s putovanja, otkrila je da je njezina baka zapravo već imala svoj prvi razgovor o MAiD-u.
„Nitko me nije nazvao“, kaže ona, objašnjavajući da ima osjećaj da je od samog početka cijelog procesa bila isključena.
Iako je njezina baka zasigurno bila bolesna, Kranendonk je bilo teško povjerovati da se njezino zdravlje tijekom njezina putovanja tako brzo pogoršalo te se u sebi pitala govore li joj medicinske sestre istinu.
„Primijetila sam da je smršavjela kada sam je vidjela nakon povratka, ali već je neko vrijeme polako gubila na težini.
„Što se tiče njezina brzog pogoršanja: nisam liječnica, ali kada sam se vratila, još je uvijek jela, hodala je do kupaonice, mnogo je razgovarala i puno se šalila.
„U mojoj se prisutnosti nikada nije žalila na bol, osim kada bi joj se neprestano snažno pritiskalo trbuh.“
Kranendonk inzistira na tome da Stegemann ni u jednom trenutku sama nije podnijela formalni zahtjev za MAiD.
Ali svaki put kada bi pokušala dovesti u pitanje je li MAiD doista pravi put za njezinu baku, imala je osjećaj da su joj medicinski djelatnici u domu za starije davali do znanja da je luda ili problematična.
„Doista vjerujem da nas je jedna medicinska sestra stvarno doživljavala kao prepreku“, kaže ona. „Stajali smo joj na putu da provede MAiD nad mojom bakom. Mislim da ona doista, iskreno vjeruje da je MAiD najbolji izbor za ljude i da bih se trebala sramiti što sam to pokušavala spriječiti.“
Kranendonk se pobrinula da bude prisutna na drugoj procjeni za MAiD i tada je primijetila da je liječnica „govorila vrlo neodređenim riječima i nikada nije upotrijebila riječi smrt ili umiranje“.
„Objasnila je MAiD mojoj baki riječima: ‘Dat ćemo vam lijekove, osjećat ćete se spokojno. I samo želim da znate da više nećete imati stolicu.’“
„Govori to nekim tim čudnim riječima koje nisu doslovne“, kaže Kranendonk i dodaje: „Moja baka samo pomalo kima glavom. Njezin materinski jezik nije engleski, ima 83 godine i teško čuje.“
Kranendonk je pogledala liječnicu i rekla: „Ona ne razumije što govorite.“
Tada se liječnica navodno okrenula prema baki i rekla: „Pobrinut ćemo se da više ne osjećate bol.“
Tijekom kognitivne procjene, kojoj je također prisustvovala, Kranendonk tvrdi da su pitanja bila neobično sastavljena jer liječnica nije mogla odmah provjeriti odgovore.
Umjesto pitanja poput toga tko je premijer ili koji je datum tog dana, baki su postavljana osobna pitanja, poput toga koliko ima braće i sestara.
„Ali ništa od toga nije navedeno u njezinu dosjeu. Ne bi znali je li informacija točna ili nije“, kaže Kranendonk.
Unatoč tome, Stegemann je dala pogrešne odgovore.
Rekla je da nema braće ni sestara, iako ih je imala trinaest.
Liječnica je pitala koliko ih je još živo, a Stegemann je odgovorila: nijedan.
Ali dvoje ih je još živo, a baka je jednog od njih vidjela samo mjesec i pol ranije.
„Dakle, prolazimo kroz tu procjenu. Nijedan od odgovora nije se mogao provjeriti osim ako sam ja bila prisutna.
„Nije bilo ničega konkretnog. Trebali su provesti kognitivnu procjenu, a ipak su odabrali pitanja čije odgovore nisu mogli provjeriti“, kaže Kranendonk.
Prema državnim smjernicama, pacijent mora biti mentalno sposoban donositi odluke i imati „teško i neizlječivo zdravstveno stanje“ kako bi u Kanadi ispunjavao uvjete za MAiD.
Na kraju je liječnica, na Kranendonkino neugodno iznenađenje, zatražila od nje da napusti prostoriju, nakon čega je liječnica nastavila test.
Dok je zabrinuto čekala vani, Kranendonk je bila uvjerena da njezina baka neće proći test.
Ali četiri minute nakon završetka kognitivnog testa liječnica je objavila da je Stegemann „proglašena prikladnom za MAiD i da nastavljamo“.
Kasnije istog dana Stegemann je pobrkala imena svoje kćeri i unuke.
„Bila sam zaprepaštena što je dobila odobrenje“, kaže Kranendonk o procjeni u utorak, 7. srpnja.
Liječnica ju je uvjerila da bi njezina baka na dan postupka i dalje mogla „odbiti“ MAiD, koji je bio zakazan za petak u 11 sati.
Tada je započela nemoguća vježba održavanja ravnoteže. Kranendonk je bila odlučna pokušati utvrditi je li Stegemann doista dala pristanak na MAiD — ali nije željela 83-godišnjakinji stvarati nepotreban stres.
Jednostavno je željela uživati u vremenu koje joj je preostalo s voljenom bakom, uz koju je odrastala kao dijete.
Svako ljeto i svaki produženi vikend tijekom svojeg djetinjstva provodila je kod bake i djeda — a pomisao na to da će izgubiti Stegemann bila je srceparajuća.
„Mislim, ionako imam ograničeno vrijeme s njom. Dakle, postoji ta ravnoteža između toga da joj želim pomoći da shvati što se događa, a istodobno je i dalje želim zaštititi — ne želim je uznemiriti.“
U srijedu se Kranendonk probudila nakon što gotovo uopće nije spavala i spremila se posjetiti svoju baku.
Ali prije nego što je stigla ući u dom za starije, nazvala ju je medicinska sestra i rekla da planiraju smrt njezine bake pomaknuti na četvrtak — jednostavno zato što je liječnica ranije imala slobodan termin.
„Rekla sam nešto poput: ‘O ovome sada neću razgovarati, na putu sam da posjetim svoju baku.’“
Medicinska sestra odgovorila je: „O, pa, već sam razgovarala s vašom bakom i ona je pristala.“
Ali četvrtak ne bi ostavio dovoljno vremena da dođu Stegemannin pastor ili njezin sin — čime bi joj bilo oduzeto ostvarenje posljednje želje da bude okružena svojim voljenima i molitvom.
Kranendonk je rekla da četvrtak nije opcija, pa je petak ostao datum njezine smrti.
Osjećala se stjerano u kut. Pokušavala je zaštititi svoju baku, ali kaže da su joj medicinske sestre davale osjećaj da je prepreka i da svima stoji na putu.
Stres je postao neizdrživ i imala je osjećaj da nema nikakvu kontrolu.
Tog je dana, kaže, odlučno otišla do upravitelja doma za starije kako bi se požalila na način na koji je sve bilo riješeno — kako joj se cijeli proces činio užurbanim i kako je nedostajalo transparentnosti.
Zahtijevala je vidjeti dokumente o MAiD-u i saznati tko ih je ispunio.
Upravitelj je rekao da je sve već bilo ispunjeno dan ranije i da ih je njezina baka potpisala.
Do danas Kranendonk nije vidjela dokumente koje je njezina baka navodno potpisala kako bi pristala na postupak — a sve je to riješeno bez prisutnosti ijednog člana obitelji.
„Ne znam tko je bio svjedok. Ne znam kako su joj objasnili dokumente. Ne znam što su joj rekli. Nemam pojma“, kaže Kranendonk, koja je sada šokirana onime što smatra propustima u pravilnom provođenju MAiD-a.
„Žao mi je. Kako možemo ovo učiniti boljim za vas?“ upitao je upravitelj Kranendonk.
U naletu bijesa i nevjerice odgovorila je: „Uzeli ste cijelu tu MAiD stvar i jednostavno nam je gurnuli niz grlo.“
Nakon prepirke s upraviteljem, Kranendonk se suočila sa svojom bakom i jasnim joj riječima objasnila što će se dogoditi u petak.
Razgovor ju je doveo do suza i priznala je da je pogriješila. „Stalno sam govorila: nema pogreške, nema pogreške. Ne moraš ovo učiniti.
„Liječnici dolaze u petak i ti jednostavno reci ne“, prisjeća se Kranendonk kako ju je preklinjala.
Ali došlo je do točke kada Kranendonk više nije željela „nastaviti se boriti protiv MAiD-a i izgubiti iz vida za koga sam se zapravo borila“.
Njezina je baka bila bolesna i zbunjena, pa je odlučila jednostavno pokušati proživjeti svo dragocjeno vrijeme koje je još mogla provesti sa Stegemann — dok god je još imala priliku.
I, što je ključno, vjerovala je da medicinske sestre neće iskoristiti bolesnu ženu.
„Moja baka nije bila jedina ranjiva osoba u toj situaciji — i ja sam bila ranjiva. Bila sam ranjiva zbog gubitka i ljubavi prema svojoj baki, zato što sam bila njezina njegovateljica, i bila sam ranjiva zato što sam vjerovala da one donose ispravne odluke.
„Sve je istodobno djelovalo tako užurbano, a opet kao da se događalo usporeno“, kaže Kranendonk.
U četvrtak su njih dvije zajedno plesale uz tradicionalnu njemačku polka-glazbu i jele sladoled u njezinoj sobi.
„Imale smo najbolji dan“, prisjeća se Kranendonk kroz suze. „Osjećala sam se sjajno kada sam u četvrtak otišla.“
Ali kući je otišla potpuno zbunjena. S jedne je strane bila presretna što je provela tako fantastičan dan sa svojom bakom.
Ali s druge strane jedva je podnosila mogućnost onoga što bi se sljedećeg dana moglo dogoditi.
„Bila sam tako podijeljena. Jedan dio mene mislio je: možda se to neće dogoditi. A onda je postojao taj osjećaj u pozadini: o Bože, što ako se ipak dogodi?“
Od smrti svoje bake mnogi su ljudi pitali Kranendonk zašto se nije više potrudila spriječiti davanje smrtonosne injekcije.
Gledajući unatrag, osjećala je da se našla u situaciji iz koje nije bilo dobrog izlaza. Istodobno je željela ono što je najbolje za svoju baku i poštovati njezinu autonomiju, ali bila je vrlo zabrinuta jer je nikada nije niti jednom jasno i naglas čula da kaže: „Želim MAiD.“
„Jedino što sam vidjela bilo je da ona nije razumjela proces“, prisjeća se Kranendonk.
Kada je osvanuo petak, 10. srpnja, sve je ponovno djelovalo užurbano. Obitelj je odvela Stegemann u vrt doma za starije kako bi zajedno jele sladoled od jagode — njezin omiljeni — a pastor je stigao i započeo s molitvom.
„U ovom je trenutku vrlo zbunjena“, prisjeća se Kranendonk.
U 9:30 — nakon što su deset minuta bili vani — medicinska sestra za MAiD zatražila je od obitelji da se vrate unutra, unatoč tome što im je bilo rečeno da će liječnica stići tek u 11 sati.
Medicinska sestra rekla je da joj treba vremena za postavljanje infuzije, a Kranendonk se sjeća da joj je izričito rekla da još nisu završili svoje zajedničko vrijeme kao obitelj.
„Pa, koliko vam vremena treba?“ navodno je medicinska sestra prilično odbojno odgovorila.
Nakon povratka u dom za starije, medicinska sestra je, prema Kranendonk, započela s postavljanjem infuzije. Prema Kranendonk, liječnica još nije ni stigla, a njezinu baku nitko nije pitao pristaje li da postupak započne.
Medicinska sestra imala je poteškoća s uvođenjem infuzije u Stegemanninu desnu ruku i na kraju ju je više puta ubadala iglom prije nego što je pokušala s lijevom rukom.
Kranendonk se do najsitnijih detalja prisjeća goleme količine krvi, zbog čega joj je cijeli postupak djelovao neobično neprofesionalno.
„Traži od nas da joj dodajemo stvari, da isperemo iglu. Dakle, sada smo i mi dio ovoga. Traži od nas da joj dohvatimo stvari i da joj nešto pridržavamo.
„Ova medicinska sestra ne nosi rukavice. Krv joj je po cijelim rukama, krvi ima posvuda“, kaže ona, šokirana tim sjećanjem.
Liječnica je zatim ušla u sobu i rekla Stegemann da je došla kako bi joj dala „lijekove“ te pitala je li to u redu.
„Moja se baka ne miče. Ne otvara oči. Ne klima glavom. Ne govori ništa, a liječnica je samo rekla: ‘U redu, onda ću nastaviti.’“
U roku od deset minuta Stegemann je proglašena mrtvom. Budući da je tako malo reagirala, Kranendonk ne zna je li njezina baka umrla neposredno prije MAiD-a, je li umrla od MAiD-a ili je jednostavno bila duboko uronjena u molitvu.
Kaže da joj puls nije provjeren ni prije ni nakon postupka.
„Ono što je, međutim, bilo zabrinjavajuće jest to što sam tog jutra plakala. Moja baka me pogledala i rekla: ‘Ako ne prestaneš plakati, večeras neću spavati.’ To mi je rekla u petak ujutro.“
Tek nakon Stegemannine smrti Kranendonk je — preplavljena tugom — počela vjerovati da je nešto strašno pošlo po zlu.
Nakon toga saznala je da je medicinskim sestrama strogo zabranjeno vršiti pritisak na pacijenta da odabere MAiD te da svi odgovarajući dokumenti za MAiD moraju biti podneseni prije nego što se može odrediti datum smrti.
Dokumenti za Stegemann, prema riječima njezine unuke, dovršeni su tek nakon njezine smrti.
„Ona tog jutra, u trenutku postupka, nije dala pristanak“, kaže Kranendonk, ustrajna u svom zaključku da je njezina baka eutanazirana protiv svoje volje.
Više je puta tražila od The Pearla da joj preda medicinsku dokumentaciju svoje bake, ali su, prema njezinim riječima, svi njezini zahtjevi odbijeni.
Žali što nije zatražila sudski nalog kojim bi spriječila provođenje MAiD-a, ali tada također nije znala da ima pravo zatražiti takav nalog.
„Bila sam potpuno u mraku“, kaže ona. A ključno je bilo to što je njezina baka tijekom posljednjih tjedana i dalje trebala medicinsku skrb.
„Živimo u Kanadi, gdje medicinsku skrb nije uvijek lako dobiti. Još uvijek joj je bila potrebna medicinska skrb. Nisam je mogla jednostavno uzeti i odvesti kući“, kaže ona.
Vjerovala je da vlada i medicinski establišment neće iskoristiti njezinu baku. U mjesecima od srpnja to je povjerenje potpuno uništeno.
Kaže da je „pronašla mnogo mira u molitvi“ i dijeli svoju priču kao način da pruži više informacija zdravstvenim djelatnicima koji bi se mogli naći u sličnim situacijama.
Glasnogovornik policije u Bellevilleu rekao je za Daily Mail: „Ovaj je incident trenutačno još uvijek otvoren i istražuje ga naš odjel za kriminalističke istrage. U ovom trenutku ne možemo pružiti dodatne informacije.“
Kanada ima jednu od najviših stopa eutanazije u svijetu, pri čemu je MAiD 2023. godine činio 4,7 posto svih smrtnih slučajeva.
