Dobro se sjećam tih dana. Nisam tri dana išla u školu. Tugovala sam i tata mi je kasnije opravdao izostanke iz škole. Poslije me život i posao doveo do njega osobno, do velikog Mate Parlova. Kad smo se sastali u njegovu kafiću u Puli, imala sam prvi put u životu tremu, mada sam suvereno vladala temom. Tate više nije bilo, ali znam da je negdje Gore bio sretan zbog tog našeg razgovora, a i za mene je taj razgovor imao neku vrlo posebnu Težinu.

Mati je bilo smiješno kad sam mu pričala kako sam plakala kad je izgubio, a meni je bilo ludo da pričam s Pravnikom-Boksačem. A onda, puno desetljeća poslije toga pojavio se Filip Hrgović. Nisam vjerovala u njega. Jednostavno sam mislila da je trom i da nema ono nešto. Bio mi je prespor. Bio mi je prebahat. Prevarila sam se…ovaj put baš jakooo …

Nije mi Prvi put, ali je Prvi put da se nekome Javno ispričavam zbog vlastite zablude i krive procjene i mišljenja. Gledam ponovo snimku i Bravooooo … Dugo nisam vidjela nekoga tko može takve batine primiti i Pobijediti… Moje iskrene čestitke!