Borbeni roboti postaju stvarnost: Hoće li humanoidni roboti zamijeniti vojnike na bojnom polju?
Borbeni roboti postaju stvarnost. Rat u Ukrajini pokazuje da kopneni roboti sve više osvajaju mjesto na prvim crtama. Mogu li i humanoidni robotski vojnici sudjelovati u borbenim operacijama? Tehnološki napredak je impresivan, ali njihovo raspoređivanje u borbi do sada je naišlo na vrlo osnovne probleme.
Nije bilo tako davno kada su borbeni roboti bili predmet znanstvene fantastike. Ali rat u Ukrajini to je potpuno promijenio. Dronovi svih veličina i oblika preuzeli su zrak, a bespilotna kopnena vozila (UGV) preuzimaju sve važniju ulogu na kopnu.
Kako Jacob Parakilas iz RAND Europe piše na The Conversationu, u rujnu 2026. bivši ukrajinski ministar obrane Mihailo Fedorov, kojem se pripisuje modernizacija upotrebe vojnih dronova, pozvao je na stvaranje robotske vojske na prvoj crti fronta. Također je predstavio ambiciozan izazov: postići prvi „potvrđeni borbeni rezultat korištenjem humanoidnog robota“ u roku od šest mjeseci.
Ukrajina nije jedina zemlja koja istražuje upotrebu humanoidnih robotskih vojnika. Nakon Svjetskih igara humanoidnih robota u Pekingu, pojavila su se izvješća da kineska vojska radi na razvoju borbenih humanoidnih robota. Američka vojska također istražuje mogućnost upotrebe humanoidnih robota na bojnom polju. Foundation Robotics dobila je ugovore vrijedne 24 milijuna dolara za pilot testiranje svoje humanoidne tehnologije s američkom vojskom. Navodno se i dva njihova robota Phantom Mk1 testiraju u Ukrajini.
Ideja humanoidnih robota na bojnom polju privukla je znatnu pozornost, dijelom i zbog spomenute znanstvene fantastike, ali postoji niz velikih prepreka njihovoj primjeni u bliskoj budućnosti. Glavne prednosti dvonožnog robota bile bi fleksibilnost i prilagodljivost. No, svestranost ljudskog tijela, koja je rezultat milijuna godina evolucije i kompromisa, inženjeri još nisu uspjeli replicirati.
Roboti s udovima imaju dva temeljna problema koja čak ni najnapredniji dizajni neće moći prevladati u skorije vrijeme. Prvi je složenost nogu. Kotači i gusjenice mehanički su jednostavniji od sustava udova, što ih čini otpornijima na oštećenja i kvarove.
Robot na kotačima ili gusjenicama također se može kretati mnogo bliže tlu, smanjujući svoju vidljivost i izloženost neprijateljskoj vatri. Jednostavniji dizajn također omogućuje jeftiniju masovnu proizvodnju. Vojska koja nabavi mali broj robota s udovima lako bi mogla biti nadvladana protivnikom koji se oslanja na brojnije, iako tehnički manje impresivne, robote na kotačima ili gusjenicama.
Drugi problem, poznat svim vozačima električnih vozila, jest kratko trajanje baterije. Malo je misija moguće izvršiti s robotom spojenim na punjač. Bojno polje obično nije mjesto gdje postoji mnogo pouzdanih i snažnih stanica za punjenje.
Održavanje veze između robota i ljudskog operatera također je problematično. Unatoč nedavnom napretku u autonomnim sustavima, kopneni roboti, poput onih raspoređenih na ukrajinskom frontu, vjerojatno će i dalje trebati kontinuiranu komunikaciju s ljudskim operaterima u doglednoj budućnosti. U osnovi postoje dvije mogućnosti: radio komunikacija ili fizička veza putem optičkog kabela.
Općenito, optička vlakna nisu osjetljiva na smetnje i nude vrlo kvalitetan prijenos podataka. Međutim, imaju ograničen domet i mogu ih lako prekinuti terenske prepreke ili eksplozije. U usporedbi s dronovima, ograničeni domet je manji problem za zemaljske robote, dok je rizik od fizičkog prekida kabela znatno veći. Radio upravljanje je osjetljivo na smetnje ili prekide veze zbog udaljenosti ili vremenskih uvjeta.
Tehnologija koja stoji iza humanoidnih robota je impresivna i mogla bi promijeniti pravila igre u budućnosti. Međutim, tehničke, fizičke i operativne prepreke koje stoje na putu robotskim vojnicima ostaju ogroman izazov. Koliko bi ljudi napustilo film RoboCop da prima naredbe putem optičkog kabela i da mu se baterija mora mijenjati svakih pola sata?
