Dobrih 15 godina bavio sam se nekakvim aktivizmom. Kao student humanitarnim (za djecu s teškoćama u razvoju), a kasnije političkim (sve do kraja korona-cirkusa).

Pogonjen (prenapuhanim?) osjećajem idealizma i plemenitosti borbe za slabije, ljude koji su sa mnom dijelili ta nastojanja često sam zvao svojim suborcima. I ne melodramatično, već sam ih stvarno takvima smatrao.

To su bili ljudi poredani na pijedestale u mojoj glavi i mom srcu, koji, da su me zvali u 3 ujutro i rekli da im treba bubreg, moje pitanje bi bilo: “Gdje da dođem i hoćeš li lijevi ili desni?”

No, primijetio sam da se sa svakom novom borbom krug tih ljudi – mijenja i smanjuje. Radikalno, do mjere u kojoj se danas nekima od tih ljudi ne bih javio ni na poziv, što je vjerojatno djelomično moja krivica, jer je moje mišljenje o njima bilo toliko visoko. I kad su pali u mojim očima, bilo je to s nerealne visine, na koju nikada nisu trebali ni dospjeti.

Bio je to pad koji naše nekadašnje prijateljstvo nije moglo preživjeti.

Danas se smatram mudrijim, umjerenijim i s te strane puno opreznijim. Više me ne možeš doživotno “kupiti” s dvije lijepe riječi i jednim dobrim djelom. No poanta nije u tome, već u konstantnom smanjivanju kruga “suboraca”.