Biometrija šarenice identificira ljude dok hodaju.
NEC-ova “biometrija u pokretu” otvara put potpunoj kontroli identiteta.
Uvođenjem sustava koji spaja biometriju lica i šarenice u jednu jedinicu za prepoznavanje i identificira ljude dok hodaju, tehnološka tvrtka NEC prelazi ključni prag. Ono što se prodaje kao povećanje učinkovitosti za sigurnost i kontrolu pristupa zapravo označava prijelaz s provjera na trenutak na trajno, nevidljivo prikupljanje podataka.
Srž ovog razvoja ne leži u točnosti tehnologije, niti u kombinaciji dviju biometrijskih karakteristika, pa čak ni u veličini temeljnih baza podataka. Ključni faktor je princip identifikacije “u pokretu”. Ljudi više ne moraju stati, dodirnuti uređaj ili izvršiti bilo kakvu svjesnu radnju. Prepoznavanje se događa automatski, iz daljine, dok se kreću javnim prostorima.
Time se učinkovito ukida prethodno uspostavljeno načelo: pretpostavka da su provjere identiteta vezane uz jasno definirana mjesta, trenutke i pristanak. Ovom tehnologijom kontrola je odvojena od interakcije. Postaje nevidljiva, besprijekorna i stoga sveprisutna.
Često citirano opravdanje da biometrija služi isključivo sigurnosti i da se koristi samo dobrovoljno ili na osjetljivim točkama poput granica i time gubi svoju osnovu. Sustav koji može identificirati ljude u prolazu više nije sustav kontrole pristupa. To je alat za sveobuhvatno prikupljanje podataka u javnim prostorima.
Skalabilnost je posebno zabrinjavajuća. Prema analizi, sustav je sposoban upariti pojedince s bazama podataka koje sadrže do sto milijuna identiteta. To više ne odgovara pojedinačnim korisničkim skupinama, već cijelim populacijama. Infrastrukture ove vrste mogu se lako povezati s digitalnim identitetima, profilima kretanja i analizama ponašanja. Ono što je tehnički moguće prije ili kasnije će se iskoristiti u političke svrhe.
Činjenica da NEC u početku govori o testovima i predviđa širu primjenu tek do 2027. ne bi trebala biti utješna. U jeziku velikih tehnoloških tvrtki, “dokaz koncepta” rijetko znači eksperiment bez posljedica. To je faza upoznavanja. Nakon što se takvi sustavi uspostave na zračnim lukama, željezničkim kolodvorima ili većim događajima, njihovo širenje činit će se logičnim. Pitanje će se tada prebaciti s “ako” na “gdje drugdje”.
Kontrola se stoga ne stvara prvenstveno putem zakona, već putem infrastrukture. Nakon što postoji, bit će korištena.
Kao rezultat toga, pojedinac postaje svoj vlastiti identitet. Lice i šarenica tvore trajni, neizbrisivi identitet koji se može pročitati u bilo kojem trenutku. Javni prostor tako gubi svoj posljednji trag anonimnosti. Ne zato što su ljudi išta učinili, već jednostavno zato što su vidljivi.
Ovaj razvoj nije tehnološka sudbina. To je politička i društvena odluka. Oni koji prihvaćaju takve sustave prihvaćaju normalizaciju stalnog nadzora i gubitak kontrole nad vlastitim identitetom.
Ključno pitanje nije koliko je ta tehnologija precizna,
već je li društvo spremno živjeti u svijetu iz kojeg nema bijega.
