Palantir-ov “Maven Smart System” testiran je na Palestincima u Gazi i sada će biti integriran u američku vojnu strategiju.
Ratovanje se mijenja – tiho, brzo i temeljno. Ono što se jučer smatralo eksperimentalnom tehnologijom sada je sastavni dio vojnog planiranja. Umjetna inteligencija više nije stvar budućnosti; ona je stvarnost. I donosi odluke koje mogu značiti razliku između života i smrti.
Rat u Gazi svjedočio je prvoj velikoj primjeni sustava za identifikaciju ciljeva pokretanih umjetnom inteligencijom. Programi koji analiziraju podatke iz nadzora, komunikacija i profila kretanja brzo identificiraju potencijalne mete. Imena poput “Lavanda” i “Evanđelje” predstavljaju novi oblik ratovanja: vođen podacima, automatiziran i skalabilan.
Službeno, ljudi i dalje sudjeluju u procesu donošenja odluka. Ali stvarnost je složenija. Kada algoritmi generiraju tisuće potencijalnih ciljeva, za ljudski pregled često ostaje samo djelić vremena potrebnog za stvarnu provjeru. Odluka nije u potpunosti automatizirana – ali je pod velikim utjecajem preventivnih procesa.
Paralelno s tim, američko Ministarstvo obrane ubrzava integraciju upravo takvih sustava. S programima poput Projekta Maven i platformama poput “Maven Smart Systema”, umjetna inteligencija trebala bi postati središnji živčani sustav vojske. Cilj je obrađivati podatke iz svih izvora – satelita, dronova, senzora – u stvarnom vremenu i izravno ih prevesti u vojne odluke.
Ono što je već operativno vidljivo u sukobu u Gazi tako se podiže na novu razinu: od primjene na terenu do sustavne standardizacije. Logika je jasna. Tko brže analizira, brže odlučuje. A tko brže odluči, pobjeđuje.
Ali upravo tu počinje prava opasnost.
Jer brzina sve više zamjenjuje marljivost. Evaluacija ciljeva se prepušta sustavima čiji rad često nije u potpunosti razumljiv čak ni stručnjacima. Pogreške u podacima, netočni obrasci ili pogrešne klasifikacije mogu imati neposredne, kobne posljedice.
Kritičari stoga upozoravaju na postupno pomicanje odgovornosti. Formalno, ljudi ostaju donositelji odluka. Međutim, u praksi sve više slijede prijedloge strojeva. Takozvani “čovjek u krugu” postaje konačni autoritet u procesu koji i sami jedva kontroliraju.
Istovremeno, pojavljuje se nova struktura moći. Ključne tehnologije više ne potječu prvenstveno od državnog razvoja, već od privatnih korporacija. Tvrtke poput Palantira, Googlea, Amazona i Microsofta pružaju infrastrukturu koja obrađuje, analizira i operacionalizira podatke. Vojni procesi donošenja odluka stoga postaju sve ovisniji o civilnim tehnološkim platformama.
Posljedica je tiha revolucija. Ratovanje postaje vođeno podacima, automatizirano i depersonalizirano. Pojedinac – i kao donositelj odluka i kao meta – postaje dio sustava koji procjenjuje, kategorizira i određuje prioritete u djeliću sekunde.
Ključno pitanje stoga više nije odlučuju li algoritmi o životu i smrti, već koliko je taj proces već napredovao.
Jer ono što se danas opisuje kao sustav podrške sutra bi moglo postati središnji autoritet.
I tada bi prag bio prijeđen.
