Topusko kao poligon tehnološke megalomanije: Tko će platiti cijenu projekta koji navodno nema nijednu negativnu stranu?
Može li jedan investicijski projekt biti toliko velik, toliko skup i toliko važan da se o njegovim posljedicama više ne smije ni razgovarati? Sudeći prema porukama koje dolaze od zagovornika izgradnje AI podatkovnog centra u Topuskom, čini se da upravo takvu logiku pokušavamo nametnuti hrvatskoj javnosti.
Na jučerašnjem panelu u Zagrebu, posvećenom izgradnji podatkovnog centra umjetne inteligencije u Topuskom, voditelj projekta iznio je tvrdnju koja bi, sama po sebi, trebala izazvati ozbiljnu zabrinutost: projekt, prema njegovim riječima, nema nijednu negativnu stranu i ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi njegova realizacija mogla zapeti.
Nijednu negativnu stranu!
U zemlji u kojoj se građanima svakodnevno objašnjava kako treba štedjeti energiju, racionalno upravljati vodnim resursima, čuvati okoliš i odgovorno raspolagati javnim dobrima, odjednom se pojavljuje projekt golemih razmjera za koji, eto, ne postoji baš nijedan razlog za zabrinutost.
Ako je to doista tako, onda se postavlja pitanje živimo li u Hrvatskoj ili u nekoj novoj verziji tehnološke utopije u kojoj zakoni fizike, ekonomska računica i interesi lokalnog stanovništva prestaju vrijediti čim se na projektu pojavi oznaka AI.
Pogledajmo, stoga, što se sve u toj optimističnoj prezentaciji očito ne smatra mogućom negativnom posljedicom.
- Energetski apetit koji može imati nacionalne posljedice
Prema iznesenim procjenama, podatkovni centar mogao bi trošiti električnu energiju u količini koja odgovara približno trećini sadašnje ukupne potrošnje električne energije u Hrvatskoj.
Riječ je o iznimno velikoj energetskoj potrebi koja otvara čitav niz pitanja. Odakle će dolaziti tolika količina električne energije? Hoće li postojeća elektroenergetska infrastruktura moći podnijeti takvo opterećenje? Tko će financirati potrebna pojačanja mreže? Hoće li troškove u konačnici snositi građani i ostali potrošači?
Jer energija nije neograničen resurs koji se pojavljuje pritiskom na prekidač. Svaka velika potrošnja ima svoju cijenu, a pitanje je tko će je platiti.
- Voda kao resurs koji se ne smije uzimati zdravo za gotovo
Drugi problem odnosi se na vodu potrebnu za hlađenje golemih serverskih sustava. Procjene koje se spominju govore o potrošnji usporedivoj s potrošnjom grada od približno 100.000 stanovnika.
U vremenu klimatskih promjena, sve učestalijih suša i rastućih pritisaka na vodne resurse, takva brojka ne može biti tek usputna tehnička pojedinost.
Voda nije obična industrijska sirovina. Ona je strateški resurs, preduvjet života i jedan od najvažnijih prirodnih kapitala Hrvatske. Zato javnost ima pravo znati odakle će se voda uzimati, pod kojim uvjetima, kakav će biti utjecaj na lokalne izvore i hoće li potrebe jednog privatnog tehnološkog kompleksa ikada imati prednost pred potrebama stanovništva.
- Izgradnja infrastrukture za tehnologiju čije posljedice tek počinjemo razumijevati
Umjetna inteligencija nesumnjivo donosi brojne mogućnosti, ali i ozbiljne izazove. Od masovnog prikupljanja podataka i profiliranja građana do automatiziranog nadzora i sve veće koncentracije tehnološke moći u rukama malog broja korporacija.
Pritom se ne radi samo o tome što umjetna inteligencija danas može, nego i o tome što će omogućiti sutra.
Želimo li u Hrvatskoj razvijati tehnologiju i sudjelovati u njezinu napretku? Naravno. Ali razvoj tehnologije ne znači automatski i prihvaćanje svakog projekta koji se pod njezinim imenom nudi. Potrebni su jasni zakonski okviri, zaštita privatnosti, transparentnost i stvarni demokratski nadzor.
Ne smijemo dopustiti da fascinacija tehnološkim napretkom zamijeni kritičko promišljanje o njegovim posljedicama.
- Pitanje digitalnog i teritorijalnog suvereniteta
Ovdje dolazimo do možda i najvažnijeg pitanja: tko će zapravo imati kontrolu nad infrastrukturom koja će raspolagati tolikom količinom energije, vode, zemljišta i podataka?
Podatkovni centar nije samo velika građevina puna servera. On je dio kritične infrastrukture čije funkcioniranje može imati posljedice daleko izvan granica parcele na kojoj je izgrađen.
Ako ključne resurse i infrastrukturu stavljamo u funkciju interesa velikih nadnacionalnih korporacija, moramo unaprijed znati gdje završavaju njihove ovlasti, a gdje počinju interesi hrvatske države i lokalne zajednice.
Investicija sama po sebi ne jamči suverenitet. Naprotiv, bez odgovarajućih zaštitnih mehanizama može otvoriti pitanje dugoročne ovisnosti o privatnim centrima tehnološke i ekonomske moći.
- Može li se dogoditi da građani postanu kolateralne žrtve projekta?
Iskustva iz drugih država pokazuju da izgradnja velikih podatkovnih centara može zahtijevati goleme dodatne zahvate u prostoru, osobito kada je riječ o elektroenergetskoj infrastrukturi.
U javnosti su se pojavili navodi o slučajevima iz američke savezne države Georgije, gdje su se vlasnici nekretnina suočavali s pritiscima i pravnim postupcima povezanima s osiguravanjem zemljišta za energetsku infrastrukturu koja prati razvoj podatkovnih centara.
Takvi primjeri, neovisno o pojedinostima svakog slučaja, trebali bi biti upozorenje i Hrvatskoj.
Građani Topuskog moraju unaprijed znati što projekt podrazumijeva u prostornom smislu. Koliko će zemljišta biti potrebno? Hoće li se graditi novi dalekovodi, trafostanice i pristupne prometnice? Postoji li mogućnost izvlaštenja ili ograničavanja prava vlasništva?
Nitko ne bi smio saznati da je njegov dom postao prepreka investicijskom planu tek kada na vrata stigne službeni dopis.
- Toplina i buka kao svakodnevica lokalnog stanovništva
Golemi podatkovni centri zahtijevaju snažne sustave hlađenja koji rade kontinuirano. To znači i kontinuirano stvaranje buke, potrošnju energije i ispuštanje topline u okoliš.
Takvi zahvati mogu utjecati na kvalitetu života stanovnika u neposrednoj blizini, ali i na mikroklimatske uvjete okolnog prostora.
Zato nije dovoljno pokazati vizualizaciju modernog kompleksa i obećati tehnološki napredak. Potrebne su neovisne procjene utjecaja na okoliš, mjerenja buke, projekcije toplinskog opterećenja i jasni podaci o tome kako će se ti utjecaji kontrolirati.
Jer ljudi koji žive u Topuskom ne bi smjeli postati statistička fusnota u nečijoj investicijskoj prezentaciji.
- Radna mjesta: velika obećanja, mala dugoročna zaposlenost?
Jedan od najčešćih argumenata kojima se opravdavaju megaprojekti jesu nova radna mjesta i gospodarski razvoj.
No kod podatkovnih centara postoji jedna važna razlika koju javnost mora razumjeti: izgradnja objekta može zahtijevati velik broj radnika, ali njegovo kasnije funkcioniranje ne podrazumijeva nužno i velik broj trajno zaposlenih.
Nakon završetka građevinskih radova, takvi objekti u pravilu zahtijevaju znatno manji broj zaposlenika, često visoko specijaliziranih stručnjaka, uz dodatne poslove održavanja i zaštite.
Zato je nužno postaviti vrlo konkretno pitanje: koliko će trajnih radnih mjesta ovaj projekt otvoriti za stanovnike Topuskog i okolice? Koliko će domaćih tvrtki sudjelovati u njegovu poslovanju? Koliki će dio stvorene ekonomske vrijednosti ostati u Hrvatskoj?
Nije dovoljno obećavati razvoj. Potrebno je pokazati njegovu stvarnu i dugoročnu korist za ljude koji ondje žive.
- Elektronički otpad i kratki životni ciklus tehnološke infrastrukture
Umjetna inteligencija razvija se iznimnom brzinom. Hardver koji danas predstavlja tehnološki vrhunac već za nekoliko godina može postati zastario ili nedovoljno učinkovit.
To otvara pitanje zamjene serverske opreme, zbrinjavanja elektroničkog otpada i odgovornosti za njegov konačni tretman.
Riječ je o opremi koja sadrži različite materijale, uključujući potencijalno opasne tvari, pa njezino zbrinjavanje zahtijeva stroge standarde i odgovarajuću infrastrukturu.
Tko će snositi troškove zamjene opreme? Gdje će završavati elektronički otpad? Tko će nadzirati njegovo zbrinjavanje? I najvažnije, hoće li odgovornost za cijeli životni ciklus infrastrukture biti jasno definirana prije početka investicije?
To nisu nevažna tehnička pitanja. To su pitanja odgovornosti prema okolišu i budućim generacijama.
Kada investicija postane važnija od javnog interesa
Nakon svega navedenog, vratimo se na početnu izjavu s jučerašnjeg panela: projekt nema nijednu negativnu stranu.
Upravo je takav način predstavljanja velikih investicija ono što bi trebalo izazvati najveću zabrinutost. Ne zato što je svaki podatkovni centar nužno štetan, niti zato što Hrvatska treba odbaciti tehnološki razvoj, nego zato što nijedan projekt ovakvih razmjera ne smije biti izuzet od javne rasprave, neovisne stručne procjene i demokratskog nadzora.
Svaka ozbiljna investicija ima svoje koristi, troškove, rizike i neizvjesnosti. Ako se o njima ne govori otvoreno, onda ne govorimo o razvoju, nego o prodaji jedne investicijske vizije javnosti.
A Topusko nije prazna parcela na kojoj se može eksperimentirati bez posljedica. To je prostor u kojem ljudi žive, rade, imaju svoje domove i polažu pravo na budućnost svoje zajednice.
Hrvatska pritom nije dužna prihvatiti svaki projekt samo zato što iza njega stoje velike korporacije, milijarde eura i moderna tehnološka terminologija. Njezina je obveza najprije zaštititi vlastite građane, prirodne resurse i dugoročne nacionalne interese.
Zato prije bilo kakvog konačnog odobravanja ovog projekta javnost mora dobiti odgovore na vrlo jednostavna pitanja: koliko će nas sve to stajati, što ćemo za to dobiti, tko će imati korist, tko će snositi rizike i tko će odgovarati ako se negativne posljedice doista pojave?
I još nešto.
Ako projekt doista nema nijednu negativnu stranu, onda njegovi zagovornici ne bi trebali imati baš nikakav problem javnosti predočiti sve relevantne podatke, neovisne studije, energetske i vodne bilance te dugoročne projekcije utjecaja na okoliš i lokalnu zajednicu.
Jer u demokratskom društvu ne postoji investicija koja je toliko velika da bi smjela biti iznad javnog interesa. A budućnost Topuskog, kao i budućnost Hrvatske, ne smije se određivati iza zatvorenih vrata i pod parolom tehnološkog napretka.
