Veliki brat stigao je do kontejnera: U Zagrebu vas gledaju i dok bacate smeće.
Od zagrebačkih kontejnera do kineskog modela društvenog nadzora — koliko je daleko ta granica?
I dok nam objašnjavaju da kamere služe održavanju komunalnog reda, nameće se pitanje koje možda zvuči pretjerano, ali ga ne bi trebalo olako odbaciti: je li ovo samo nadzor nad odlaganjem otpada ili postupno navikavanje građana na društvo u kojem se svaki njihov korak bilježi, analizira i potencijalno kažnjava?
Ne, Zagreb danas nije Kina. Nema dokaza da je postavljanje ovih 247 kamera dio plana za uvođenje sustava društvenog bodovanja građana. Ali upravo zato vrijedi razgovarati o granicama nadzora prije nego što takva pitanja postanu mnogo ozbiljnija.
Kineski model društvenog kreditiranja često se u javnosti opisuje kao sustav u kojem država građane prati i nagrađuje ili kažnjava na temelju njihova ponašanja. Stvarnost je složenija od te pojednostavljene slike, ali temeljna je dvojba itekako važna i za nas: koliko nadzora prihvaćamo u ime reda i sigurnosti te tko određuje granicu nakon koje nadzor postaje prijetnja građanskim slobodama?
Danas su kamere usmjerene prema spremnicima za otpad. Njihova je deklarirana svrha otkrivanje nepropisnog odlaganja. No građani imaju pravo pitati kakva će pravila vrijediti sutra, hoće li se sustavi povezivati s drugim bazama podataka i tko će jamčiti da se tehnologija uvedena radi jedne svrhe neće početi koristiti za neku drugu.
Jer tehnologija se razvija brzo, a jednom uspostavljen sustav nadzora može se širiti ako za to postoje politička odluka, pravna osnova i tehničke mogućnosti. Upravo zato zaštita privatnosti ne smije biti naknadna misao, nego uvjet od samog početka.
Ne treba čekati da Zagreb počne nalikovati distopijskom filmu kako bismo postavili pitanje gdje prestaje komunalni red, a počinje društvo nadzora. Ne treba tvrditi da je takav scenarij već planiran da bismo zahtijevali jasne odgovore. Dovoljno je razumjeti da svaka nova ovlast nadzora mora imati čvrste granice, neovisnu kontrolu i transparentna pravila.
Jer danas se možda provjerava gdje ste odložili vrećicu smeća. Sutra će građani s pravom željeti znati koje se još informacije prikupljaju, tko ih koristi i može li se njihovo ponašanje ikada pretvoriti u neku vrstu službene ocjene podobnosti.
A kada jednom prihvatimo da nas se neprestano promatra zato što se navodno nemamo čega bojati, moramo biti sigurni da smo sačuvali pravo pitati: tko nadzire nadzornike i tko jamči da se sustav neće okrenuti protiv onih kojima bi trebao služiti?
