Jučer je policija u Hrvatskoj po prvi put koristila dronove za nadzor prometa, piše Zvonimir Martinović.
Snimaju pojaseve, mobitele, prolazak kroz crveno – iz zraka, bez upozorenja. Prekršaji se bilježe automatski, a kazna stiže poštom. “Radi sigurnosti”, kažu.
No ispod te slike reda i napretka, odvija se proces mnogo dublji od prometne kontrole: normalizacija stalnog nadzora iz zraka, korak po korak, kroz narativ koristi i nužnosti.
Nadzor se propagira kao pomoć, ne kao prijetnja.
Psihološki efekt: ljudi se osjećaju sigurnije, a ne nadzirano — i to je ključno za dobivanje pristanka bez otpora.
Nakon što se društvo navikne na stalnu prisutnost “oka u zraku”, prelazi se u drugu fazu: efikasnost.
Dronovi nisu izolirani alat. Oni su pokretni senzori — prikupljaju slike, zvukove, toplinske potpise, registarske oznake, pa čak i biometrijske obrasce.
Dron snimi prekršaj, sustav prepozna lice, digitalni ID potvrdi identitet, a kazna se automatski naplati s digitalnog novčanika (CBDC).
Nema službenika, nema dijaloga, nema konteksta — samo automatizirana odluka algoritma.
To je slika budućeg sustava u kojem će zakon biti kod, a pravda – automatizirana funkcija.
Svi ti procesi ne uvode se silom, nego kroz narativ koristi.
Najprije “sigurnost”, zatim “efikasnost”, pa “nužnost”.
Ljudi postupno prihvaćaju sve veći stupanj nadzora — ne zato što to žele, nego jer im se čini razumno.
To je tehnokratski konsenzus — pristanak bez svijesti o posljedicama.
No, kada se nadzor uvuče u svakodnevicu pod izlikom brige, prestaje biti nadzorom. Postaje okoliš.
Koliko će ljudi to doživjeti kao korisno, a koliko kao prijetnju — to određuje tempo sljedeće faze.
Sustav pažljivo mjeri reakcije i prilagođava narativ.
Jer krajnji cilj nije spriječiti prekršaje, nego uspostaviti kulturu stalnog nadzora koja se doživljava kao normalna.
