Naši roditelji nisu imali puno, ali imali su nas. Znali su raditi, viknuti, opaliti packu i pustiti da sami ispravimo grešku. I znali su reći „ne“. To „ne“ bilo je škola života.

A onda smo odrasli mi. Generacija koja se zaklela sama sebi: „Mojoj djeci neće faliti ono što je meni falilo.“ I umjesto da im damo ono najvrjednije — vrijeme i iskustvo — mi smo im kupili sve ostalo kao nadomjestak za našu prisutnost u njihovu odrastanju.

Umorni od posla, kredita i stresa, dolazili smo kući i tražili mir. Djeca su našoj generaciji postala smetnja. Najbrže rješenje? Gurni im mobitel u ruke. I tako je nastala generacija kojoj je ekran roditelj, a ne čovjek.

Htjeli smo ih zaštititi od padova pa smo im podmetali jastuke pod noge. Htjeli smo da ne pate pa smo patili umjesto njih. Htjeli smo da sve imaju, a oduzeli smo im ono jedino važno — borbu.

Rezultat? Djeca koja ne znaju razgovarati. Djeca koja komuniciraju urlicima, psovkama i lažnim identitetima na društvenim mrežama. Djeca koju su ovisna o dopaminu lajkova. Djeca kojima je stvarni život dosadan, jer nema filtere, a odgovornost teža od njihovih prstiju naviknutih samo na „swipe“.

Kad danas vidim klinca koji viče na roditelja, jer nije dobio novi mobitel, ne krivim njega. Krivim nas. Mi smo ta generacija koja je vjerovala da će djeca biti sretna ako im sve serviramo. Ali, istina je brutalna: bez borbe nema karaktera. Bez „ne“ nema granice. Bez boli nema učenja.

I zato danas odgajamo mlade koji su glasni, a prazni. Hrabri na internetu, a slabi u stvarnosti. Spremni u trenu „otkazati i izbrisati“ sve oko sebe kao što to čine i u virtualnom svijetu, ali nesposobni pogledati vlastite mane.

Problem nije u njima. Problem je u nama. Mi smo ih učili da je dovoljno imati, a zaboravili smo ih učiti kako biti. I zato se nemojmo čuditi što današnja djeca ne znaju stati na svoje noge. Mi smo im ih podrezali i nikada si to nećemo moći oprostiti. Kakva je budućnost pred njima, to samo Bog zna. Tehnologija nikada neće moći zamijeniti čovjeka. Ne možemo tehnologiji prepustiti odgoj naše djece. To je apsolutno nedopustivo.

Kada za dvadeset godina današnja djeca i omladina kao odrasli ljudi budu lutali svijetom bez kompasa, nemojmo tražiti krivca u njihovim učiteljima, influencerima ili politici. Pogledajmo se u ogledalo. Jer istina je bolna: mi smo generacija koja je vlastitoj djeci ukrala djetinjstvo — i poklonila im staklene ekrane umjesto žive igre i žive komunikacije koja je ključna u odgoju svakog djeteta. Ništa nikada neće moći zamijeniti živu komunikaciju i interakciju između djece i njihovih roditelja, a kamoli tehnološka pomagala koja ljude pretvaraju u emocionalne invalide bez socijalne inteligencije lišene bilo kakve empatije.