Kod vas je upravo suprotno. Razgovorom se uči. Nagrađujete djecu koja najviše govore u školi. U vašim zabavama svi nastojite razgovarati u isto vrijeme. U svom poslu uvijek imate sastanke na kojima svatko svakoga prekida i svi pričaju pet, deset ili sto puta. I vi to zovete ‘rješavanje problema’. Kad ste u sobi i tišina je, postajete nervozni. Morate ispuniti prostor zvukovima. Dakle, govorite obavezno, čak i prije nego što znate što ćete reći.

Strašno volite raspravljati. Čak ne dopuštate drugoj osobi da završi rečenicu. Uvijek prekidate jedni druge. Nama Indijancima to izgleda kao loš odgoj ili čak glupost. Ako počneš govoriti, neću te prekidati. Ja ću te slušati. Možda ću prestati slušati ako mi se ne svidi što govoriš, ali neću te prekidati.

Kad završiš s govorom, odlučit ću o onome što si rekao, ali ti neću reći da se ne slažem, osim ako se ne radi o nečem vrlo važnom. Inače ću samo šutjeti i otići. Rekao si mi sve što trebam znati. Nema se više što reći. Ali to vama nije dovoljno.

Ljudi bi svoje riječi trebali smatrati sjemenkama. Treba ih posijati, a onda ih pustiti da rastu u tišini. Naši stari su nas učili da nam zemlja uvijek govori, ali mi trebamo šutjeti da je čujemo.

Postoji mnogo glasova osim našeg. Mnogo glasova koje možemo čuti jedino u tišini.