Onaj tko zaista želi čitati i razmišljati o istinskoj povijesti, baštini i nauku katoličke vjere, otkriva njezinu snagu i ljepotu, balans srca i uma, njezinu blistavu jasnoću ali i veliku zahtjevnost. Nije lako biti istinski kršćanin. Zato ostanemo na pola puta, a mnogi odustanu, predaju se životnim porazima i malodušju. Težak je to put za svakoga od nas. Ali kako starim i sazrijevam, ne vidim da ijedna borba ima veći smisao od duhovne borbe za vječnost u Bogu, za put istinskog obraćenja, za obitelj i čovjeka, za bližnje, za Crkvu Kristovu, za narod koji putuje kroz pustinju i uvijek mrmori.

Istinske vrijednosti nisu igrarije, nego se do njih dolazi kroz muku i trpljenje, a kad se pronađe njihovo istinsko biserje, nema veće radosti. Živimo u civilizaciji koja ultimativno uzdiže pravo muškarca da bude žena i obrnuto, ili da dva muškarca spolno opće i daju tom činu zakonodavnu moć i zaštitu, gotovo kao sakralizirano pravo. Nečemu tjelesnom, afektivnom i nesretno amoralnom.

Živimo u svijetu koji slavi pobačaj kao pravo, a ne raduje se malenom stvorenju koje se ima roditi na ovaj svijet, nego mu podmeću nogu i čine sve da se ne rodi opet po lošoj volji, nedobrovolji ili afektima roditelja. Kako može imati smisla svijet u kojemu život najmanjih nema vrijednost nego se vrijednost daje pravu na eliminaciju onih koji su po fakultativnom izboru suvišni jer su buduća smetnja nečijoj sebičnosti?

Živimo u svijetu u kojemu čovjek nije više kadar ništa iz ljubavi pretrpjeti, a htio bi živjeti kao dokoni carević!? Kad čovjek ostane sam sa sobom i zapita se: što je istinska vrednota i smisao u mom životu, što mu ostaje kao odgovor?