Istinske vrijednosti nisu igrarije, kad se pronađe njihovo istinsko biserje, nema veće radosti

Istinske vrijednosti nisu igrarije, kad se pronađe njihovo istinsko biserje, nema veće radosti

Nažalost, mi katolici izgubili smo dio svete poputbine istinskog nauka Katoličke crkve, slabo smo u tome poučeni, puno je toga iskrivljeno, dokinuto i bačeno u zaborav, prepušteni smo u mnogočemu sebi ili ako imamo sreće s nekim dobrim duhovnikom, ili ako sami poradimo na tome, pa čitamo, istražujemo – jer u situaciji smo da iznova trebamo otkrivati blago svoje vjere ili se prepustiti ispraznostima nekakvog sladunjavog sinkretističkog kršćanstva i pseudokršćanstva, new age kršćanstva, lgbtq+ lažnog kršćanstva itd., itd….

Onaj tko zaista želi čitati i razmišljati o istinskoj povijesti, baštini i nauku katoličke vjere, otkriva njezinu snagu i ljepotu, balans srca i uma, njezinu blistavu jasnoću ali i veliku zahtjevnost. Nije lako biti istinski kršćanin. Zato ostanemo na pola puta, a mnogi odustanu, predaju se životnim porazima i malodušju. Težak je to put za svakoga od nas. Ali kako starim i sazrijevam, ne vidim da ijedna borba ima veći smisao od duhovne borbe za vječnost u Bogu, za put istinskog obraćenja, za obitelj i čovjeka, za bližnje, za Crkvu Kristovu, za narod koji putuje kroz pustinju i uvijek mrmori.

Istinske vrijednosti nisu igrarije, nego se do njih dolazi kroz muku i trpljenje, a kad se pronađe njihovo istinsko biserje, nema veće radosti. Živimo u civilizaciji koja ultimativno uzdiže pravo muškarca da bude žena i obrnuto, ili da dva muškarca spolno opće i daju tom činu zakonodavnu moć i zaštitu, gotovo kao sakralizirano pravo. Nečemu tjelesnom, afektivnom i nesretno amoralnom.

Živimo u svijetu koji slavi pobačaj kao pravo, a ne raduje se malenom stvorenju koje se ima roditi na ovaj svijet, nego mu podmeću nogu i čine sve da se ne rodi opet po lošoj volji, nedobrovolji ili afektima roditelja. Kako može imati smisla svijet u kojemu život najmanjih nema vrijednost nego se vrijednost daje pravu na eliminaciju onih koji su po fakultativnom izboru suvišni jer su buduća smetnja nečijoj sebičnosti?

Živimo u svijetu u kojemu čovjek nije više kadar ništa iz ljubavi pretrpjeti, a htio bi živjeti kao dokoni carević!? Kad čovjek ostane sam sa sobom i zapita se: što je istinska vrednota i smisao u mom životu, što mu ostaje kao odgovor?

Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp