- Marko Kovačić
- Pixabay, privatna arhiva
Crne Planine Južne Dakote. Osim na epizodu “Alana Forda”, ovaj geografski pojam podsjeća i na vedru pjesmu koju je pjevala Doris Day u ulozi Calamity Jane, pjesmu o prekrasnoj indijanskoj zemlji koju ona voli i gdje je izgubila srce. Indijanci spomenuti u pjesmi izgubili su mnogo više.
Dakota, lakota i nakota su tri narječja istog nestandardiziranog jezika. Taj jezik nema ni konačnog dogovorenog pravopisa, a nevolju zadaju nazali. Da li ih pisati po uzoru na poljski (ą, ę, į, o˛ , ų), da li dodati znak ŋ nakon nazaliziranog samoglasnika (aŋ, eŋ…), slovo ñ ili jednostavno n (an, en): dakle da li ‘velik’ pisati tąka, taŋka, tañka ili tanka? Velik dio prihvaćenog pisma blizak nam je jer je isto kao u nas: naime slova č, ž i š. Nema dogovorenog standarda, a ni kontinuiteta između starog i mladog naraštaja. Stoga se ‘pas’ može pisati šunka ili šųká. Za konje nisu znali pa su ih nazvali velikim ili svetim psima: tašųka ili šųkawakhan. Njihova riječ za vodu mni sadržana je u prvome dijelu naziva Minnesota, Minneapolis i Minnetonka. Osobna imena Lakota znamo iz filmova, bilo na engleskom ili u prijevodu. Makhpiya Luta je Crveni Oblak. Wíyaka Luta je Crveno Pero, Hehaka Sapa je Crni Los. Sva trojica su povijesni likovi, kao i Tathąka Iyotake, Sjedeći Bizon poznatiji kao Bik Koji Sjedi.
Dakota je domovina naroda zvanih Sijuksima (od odžibve siu ‘malen’) koji su ondje odavna lovili bizone i štovali svete Pahá sápa (Crne planine). Vodili su ratove s drugim plemenima, a potom s europskim doseljenicima, sve dok s njihovim predsjednikom Johnsonom nisu 1868. potpisali primirje kojim su postali nacija te im je zajamčen teritorij oko Crnih planina. Šest godina kasnije general Custer na Paha sapu dovodi skupinu kopača koji su ondje pronašli zlato. Ta eventualnost nije bila predviđena dogovorom te je od Lakota zatraženo da prodaju zemlju.
Lakote su odbili svaku ponudu, a američka vlada je prešla na prijetnje i odredila im područje na koje se imaju povući do 31. siječnja 1876, što su Lakote također odbili i ponovo se prihvatili oružja. Nanosili su poraz za porazom američkoj vojsci, a najveću su pobjedu ostvarili Tašunka Witko (opisan u biografskom filmu Crazy Horse iz 1996.) i Tatanka Iyotake porazivši generala Custera i njegove vojnike kod Little Bighorna. Bilo je to 25. lipnja 1876. te se taj datum slavi kao Dan urođenika. Događaj je prikazan u filmu Mali Veliki Čovjek – Wičaša Tankala. No bio je to za bijelce tek početak.
Tašunka Witko uhvaćen je na prevaru i likvidiran, a Tatanka Iyotake je poveo svoje ljude u Kanadu, no naposljetku se predao. Pošto je pušten iz zatočeništva, nastupao je u predstavama Buffalo Billa, no ipak je završio ratnički. Nisu ga pustili da sjedi, nego je u strahu od jačanja pokreta Ples duhova donesena odluka i o njegovoj likvidaciji. Tatanka Iyotake ubijen je 15. prosinca 1890, a dva tjedna poslije američka je vojska nad odbjeglim odvjetkom Lakota izvršila pokolj u rezervatu na mjestu Čąkpe Opi (Wounded Knee), čime su bijelci uklonili svaku pomisao na ustanak i sumnju u svoju okrutnost. Dapače, počiniteljima su dodijeljene medalje. Taj tužan događaj prikazan na početku filma Hidalgo hvalio je i podržavao tadašnji tisak, pa tako u svojim uvodnicima i urednik Frank Baum, nama poznat kao pisac knjige Čarobnjak iz Oza.
Kongres potom anektira naciju i dijeli je u nekoliko manjih rezervata. Nehotice ili hotimice, surovosti i nepravdi je pridodano poniženje: na gori Rushmore, nazvanoj tako prema njujorškom pravniku, isklesane su nakon 1927. goleme glave četiriju američkih predsjednika: Washingtona, Lincolna, Jeffersona i Roosevelta, od kojih se nijedan ne može pohvaliti da je ljubio Indijance. Da stvar bude gora, područje Crnih planina dodatno je oskvrnuto uređenjem spomen-parka u čast generalu Custeru.
Kad je nekoliko desetljeća kasnije poglavica Henry Medvjed Koji Stoji odlučio da Indijanci trebaju iskazati počast svojim velikanima na bjelački način, parirati isklesanim bljedolikim predsjednicima, dao je izraditi najveći spomenik na svijetu, na kojem će biti predstavljen čovjek koji bi se tome vjerojatno najviše protivio, koji nikad nije fotografiran: Tašunka Witko poznatiji kao Crazy Horse. Posla se latio kipar Ziolkowski 1948, a njegova obitelj još danas nastavlja izradu kontroverznog kipa. Sedamdesetih se povijest na Ranjenom Koljenu ponovila, no ovaj put nije poslana konjica, nego agenti FBI-a (o čemu je Michael Apted 1992. snimio filmove The Leonard Peltier Story i Thunderheart). Premda je ovaj put bilo manje poginulih, ovi su nam događaji vremenski bliži i povezani su s onim što otpisujemo kao nešto davno i kao dio minulog Divljeg zapada.
Na svetoj zemlji Lakota rat se vodi na svim frontama: dok svi filmovi govore Sijuksima u prilog, nakon otvorenih pokolja i poraza, prekršenih sporazuma i aktualnog rata skulpturama, američki Vrhovni sud je 1980. presudio po pitanju pripadnosti Crnih planina u korist Lakotama, ali nije odredio povrat zemlje, nego isplatu naknade u visini od 105 milijuna dolara, što je ništavna cifra prema zlatu iskopanom na tom području. No Lakote Crne planine nikad nisu zanimale zbog zlata koje sadrže ili novca koji im mogu donijeti. Siromašni ali ponosni, novac do danas nisu ni pipnuli te je osnovica zahvaljujući kamatama porasla na 500 milijuna dolara. Međutim, Lakote kažu da sveta zemlja nije na prodaju. Povrat nije na obzoru, a Lakote žive u bijedi. Kako da tu nepotkupljivost shvati današnji materijalni svijet?
Postoje i sretnije priče, čak i kad je zlato u pitanju. Lakote iz Pine Ridgea među svoja ostvarenja ubrajaju i zlatnu medalju. Osvojio ju je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine na utrci od 10.000 metara Makata Taka Hela, poznatiji u amerikaniziranoj verziji kao Billy Mills, i postavio svjetski rekord u toj disciplini. I o tome, dakako, postoji film: Running Brave iz 1983. Mills je napisao knjigu i do danas je aktivan u prikupljanju novca za ostvarivanje kulturnog identiteta.
Kad već ne prodaje svoju zemlju, stanovništvo rezervata Rosebud i Pine Ridge nalazi drugačije izvore zarade. Oni izvoze svoju kulturu bijelcima, pretvaraju se u Indijance par excellence ili pripadnike plemena prema potrebi. Više su puta poslužili pridavanju više ili manje autentične slike o Divljem zapadu u filmovima. Donedavno i sam poprište sukoba Lakota i agenata, Pine Ridge i njegovi stanovnici Oglale sada su sve češće uključeni u filmsku industriju. Možda prvi i najmanje autentični film o Sijuksima bio je Čovjek Zvan Konj. Thunderheart i Hidalgo povezuje lik scenarista Johna Fusca, koji je također napisao scenarij za film Dreamkeeper o generacijskom jazu u Pine Ridgeu. Holivudske veze s Lakotama nije teško pronaći. Kad je Costner pretočio roman Dances With Wolves u film u nas zvan Ples s vukovima, okrenuo je novu stranicu u ekranizaciji života američkih Indijanaca.
Kao i njegovi prethodnici (Čovjek Zvan Konj, Mali Veliki Čovjek), i taj film govori o bljedolikom (Richard Harris, Dustin Hoffman) među Sijuksima i nosi naslov po imenu koje su mu oni prišili, ali autentičan dojam Costnerovog filma upotpunjen je činjenicom da su se glumci artikulirano služili autentičnim jezikom. Međutim Michael Blake u romanu opisuje Komanče a ne Lakote. Koliko su Lakote spasili i oživjeli svoju kulturu pokazuje to što je izbor pao na njih kad su se producenti odlučili na autentični jezik i zaključili da Komanča jednostavno nema dovoljno za projekt. Sve je tada prebačeno na Lakote, a čast i teret indijanskog elementa pao je na pleća rezervata Pine Ridge. Taj film je više sudjelovao u povijesti Lakota, nego što je opisao dotadašnju jer je braći Costner donio bogatstvo i prijateljstvo Lakota, a braća su potom navukla njihov gnjev i razočaranje izgradivši ugostiteljske objekte i kockarnicu na tlu rezervata, nimalo u skladu s likom Dunbara, nego slijedeći bjelačku tradiciju njegovih filmskih neprijatelja.
Dakota nije tek puki geografski pojam, nego ime jednog ponosnog pokorenog naroda, a nacije od 1868. I Lakote imaju svoj Wienerneustadt, svoj Bleiburg i svoj Ararat. Na lakotu se prevode knjige, predaje se na fakultetima, pišu se udžbenici, gramatike, literatura. To je jezik potpuno spreman za djelovanje u suvremenom svijetu. Pitanje je hoće li za to dobiti priliku i izvan holivudskih filmova o prošlosti.
Izvor snimki: YouTube/CNN, YouTube/History Hunters
