U općoj pomami za obljetnicama – prisjećanjima na rođendane i smrtne dane poznatih imena katkad se razvodni prvobitni smisao, pa se takve godišnjice nerijetko  svedu na kupoprodaju, a neke “ nedovoljno zanimljive“ se i zanemari. U potrošačkom društvu ( u kojem se i ratna područja zajedno sa svim ljudskim tragedijama  prodaju  kao atraktivne destinacije ) takve obljetnice imaju i dodatnu vrijednost. Putničke agencije, turističke zajednice trljaju ruke i organiziraju posebne izlete u mjesta rođenja, smrti, uređuju se kuće, muzeji, slažu se priče, anegdote.  Postoje već i liste na kojima se navode stotine više ili manje poznatih imena, okrugle, značajne ili manje značajne obljetnice. Dvadesetpeta, tridesetpeta, stota, dvjestota. Bez ikakve dvojbe  one su doista i važne i potrebne.

Tako je prošla godina u Francuskoj bila Molièreova, ovu će godinu preuzeti Pascal, Njemačka je slavila E.T.A. Hoffmanna, mada ga rijetko tko povezuje s omniprezentnim Orašarom. Ove ćemo se godine prisjetiti i Röntgena…

 U novom nizu velikih  imena spominju se slikari, književnici, znastvenici, državnici, filozofi, no i glumci,  zvijezde rocka i borilačkih vještina…

A Jose Martí?

To ime iznimno cijenjeno u Latinskoj Americi ipak se ne može naći na ekskluzivnim listama.  170. rođendan  velikog pjesnika, a i heroja, obilježit će sljedećih dana neke zemlje izvan našeg bližeg okruženja. Tko je Jose Martí? Prvo ime Kube koje nose ulice, trgovi, škole i sveučilišta i valjda jedini Kubanac kojemu su podizani spomenici u svim mjestima, simbol slobode i pameti, filozof i pjesnik, esejist, diplomat, kozmopolit i domoljub,  revolucionar, borac za neovisnost Kube i Latinske Amerike. Njegovi citati mogu se čitati posvud, a  Nuestra America postala je sveto štivo. Čovjek 19. stoljeća, ali aktualan, živ, sveprimjenjive misli, osobito u današnje doba mentalnih suša.  Martíeva ideja i štivo nešto je na čemu bi se moglo podučavati osnove morala. To su  neke već zaboravljene ideje, zaboravljeni  ideali kao što je stavljanje općih interesa ispred vlastitih. Jer pitanje koje trajno tišti jest ono poznato – kako uopće može biti sretan čovjek u nesretnom svijetu?

José Martí rođen je 28. siječnja 1853. u Havani na Kubi. Jedan je glavnih pokretača procesa neovisnosti u Latinskoj Americi, ali nije  samo poznat po tome što je odigrao bitnu ulogu u emancipaciji Kube, nego je velika i njegova književna ostavština.

Završio je višu školu u Havani, kasnije i Colegio de San Carlos, a nakon početka Desetogodišnjeg rata (1868.-1878.), dakle s manje od dvadeset godina započeo je svoju aktivnost objavljivanjem prvih političkih radova.

Uređivao je časopis La Patria Libre, u kojem je objavio svoju dramsku poemu “Abdala”  (po kojoj je nedavno nazvano  jedno od pet kubanskih cjepiva protiv covida).

Zbog buntovničke, subverzivne  aktivnosti osuđen na šest godina zatvora, kažnjen i radom u kamenolomu, a 1871.  prognan u Španjolsku, što je iskoristio  za studij filozofije, prava i književnosti u Madridu i Zaragozi, ali i nastavak svojih političkih aktivnosti. Dugo je živio u egzilu – od Kariba, Europe, preko Latinske Amerike do SAD a.

Život mu je dakle obilježen  deportacijama, a i amnestijama, no nikad nije odustao od traženja neovisnog puta  za svoju zemlju

Smatra ga se nacionalnim herojem koji se borio ne samo za neovisnost Kube, Portorika i Antila, nego i za slobodu i prava robova, radnika i svih onih povrijeđenog dostojanstva. Bio je političar, pisac, pjesnik i diplomat. Nismo možda čuli za Abdalu, za Našu Ameriku, za kubanskošpanjolski rat. Ali  Guantanamera? To da. Pjevušimo je, ali ne znamo da je ona neka vrsta kubanske himne i da je tekst napisao upravo Marti još davne 1890.

Čovjek iznimno humanih i čvrstih načela, a čija se 170. godišnjica rođenja obilježava za koji dan, budio je  moralne i drušvene vrijednosti, inzistirao na dostojanstvu, poštovanju i jednakosti svih ljudi. Od mladosti, čak djetinjstva,  uvijek je odbacivao bilo kakvo kršenje ljudskih prava, a posebno omaalovažavanje ljudskog dostojanstva. José Martí je smatrao kako samo obrazovan čovjek može biti slobodan, i da je upravo naobrazba  ključna kako bi čovjek naučio biti slobodan,  te da je solidarnost jamstvo slobode. Ta njegova deviza postala je glavni pokretač kubanskog društva od kojeg ne odustaju ni danas unatoč izazovima pred koje su stavljeni uslijed velike krize. Tako svi građani imaju besplatan pristup obrazovanju, što je u ostalim zemljama Latinske Amerike još uvijek samo san. I baš zato je u tom dijelu svijeta Jose Martí uz Bolivara ime koje nosi posebnu težinu. Zbog toga što je interese potlačenih stavio ispred svojih osobnih danas ga zovu Apostolom neovisnosti i jedini je kojem se posvud dižu spomenici i koga se neprestano citira.

Kroz mladi život koji je prekinut u 42.  godini učinio je više nego što većina nas stigne i pročitati o svim događajima koje je potaknuo i proživio. Poginuo u borbama protiv španjolske vojske, boreći se uz bok generalima Gomezu i Maceu.

Život mu je bio obilježen humanizmom, a i stalnim bitkama.  Borba za jednakost rasa, za obrazovanje vjerojatno su najveća baština, a stihovi i aforizmi samo podsjećaju na njegovu misao. (A uvid u njegov literarni rad možemo zahvaliti i prevoditeljici Tanji Tarbuk.

Riječ rasist vrlo je konfuzna i treba je razjasniti. Čovjek nema nikakvo posebno pravo zato što pripada jednoj ili drugoj rasi. Kad kažemo čovjek, time smo rekli da ima sva prava koja mu pripadaju. Crnac, jer je crn, nije ni manje ni više vrijedan od bilo kojeg drugog čovjeka; itekako griješi bijelac kada kaže: „moja rasa“. Sve što dijeli ljude, sve što ih određuje, što ih razdvaja ili stavlja u isti tor, to je grijeh protiv čovječanstva.

Na Kubi nema straha od rasa. Čovjek je više od bijelca, više od mulata, više od crnca. Ginuli su na bojnim poljima za Kubu i u nebo zajedno odlazile duše bijelaca i crnaca. U svakodnevnom životu punom obrane, odanosti, bratstva, odvažnosti, pokraj svakog bijelca uvijek se nalazio crnac. Crnci se, kao i bijelci, dijele prema svojim karakterima, pa mogu biti plašljivi ili hrabri, nesebični ili sebični, pripadati različitim strankma u kojima se ljudi okupljaju.

Jedno zrnce poezije začini cijelo stoljeće.

Znati čitati znači znati hodati. Znati pisati znači znati penjati se.

Sloboda je vrlo skupa; treba se pomiriti i živjeti bez nje ili je kupiti po njezinoj cijeni.

Opća sreća jednog naroda počiva u pojedinačnoj neovisnosti njegovih pripadnika.

Pomaganje potrebitima nije samo dio dužnosti, već i sreće.

Biti obrazovan jedini je način da budeš  slobodan.

Pa stavimo i ovu obljetnicu barem na listu čekanja i prisjetimo se Martía.