Hrvatska je nažalost već odavno bankrotirala i što se duže bude čekalo sa službenim proglašenjem bankrota i potpunim resetom sustava, to će više državne imovine i prirodnih resursa pasti pod strano vlasništvo.

Katastrofalna  ekonomsko – monetarna politika koja se dugi niz godina vodi u Hrvatskoj dovela je do prevelikih cijena na domaćem tržištu koje potom povećavaju uvoz strane robe. Povećani uvoz povećava i vanjsko-trgovinski deficit.

Rast vanjsko-trgovinskog deficita pokriva se novim zaduživanjem u inozemstvu, što dovodi do deviznog rasta zaduženosti. Rastom uvoza, uništava se domaća proizvodnja. Jer sve dosadašnje vlade postavile su isto pitanje, zašto da proizvodimo kada možemo uvoziti?

Padom domaće proizvodnje, pada zaposlenost i raste nezaposlenost. Velikom ponudom radne snage na tržištu, pada cijena radne snage. Padom cijena rada, raste siromaštvo. Rastom siromaštva, pada standard u zemlji. Padom standarda, raste proračunski deficit. Sve veći deficit u državi vodi ka novom zaduživanju.

Monetarna politika obrane nerealnog tečaja kune vodi zemlju u novu zaduženost. Domaćinstva, poduzeća i država postaju nesolventni. Banke ne mogu naplatiti kredite i dolazi do deložacija.

Sustav postaje nelikvidan. Nelikvidan sustav vodi domaćinstva, poduzeća i državu u bankrot. U takvoj situaciji banke žele izbjeći rizike i novac umjesto u privredu, plasiraju u državne obveznice.

Na taj način privreda ostaje bez novca i dolazi do rasta kamate na tržištu novca. Kako nema privrednog rasta, kreditna zaduženost jednostavno potapa privredu.

Država se zadužuje kroz obveznice i pokriva novim kreditima stare gubitke. Dug sve više raste, a imovina države pada. Zbog sve većih gubitaka povećavaju se porezi. Građani i poduzeća ne mogu više izdržati toliku poreznu presiju, a zaduženost i dalje raste. I tako se krug zaduženosti, deficita, gubitaka i nelikvidnosti zatvara.

Kako izaći iz začaranog kruga propasti? Proglasiti bankrot.  Jer bolje je doživjeti programirani bankrot, nego panični kaos.