O geopolitici ne znam puno i u pravilu me ni ne zanima. Stava sam da mala zemlja poput Hrvatske treba među velikima biti lajavi pekinezer, koji svoje interese nameće na galamu i manipuliranjem interesa velikih u svoju korist.
Ne biti seoska kujica koju svako veliko pseto okrene po volji, što je sada. No, ako do 2024. godine uspavani Joe ne zadrijema i nasloni se na crveni gumb te započne Treći svjetski rat – jer, vjerovali ili ne, više osigurača do korištenja nuklearnog oružja ima Rusija nego SAD – volio bih ovo dvoje ljudi vidjeti u utrci za predsjednicu/ka SAD-a.
Tulsi Gabbard je ljevičarka i bivša zastupnica Savezne države Hawaii. Veteranka je i prva hinduistica u američkom Kongresu.
Ron DeSantis je desničar i zastupnik Floride. Diplomac s Harvarda koji se proslavio odbijanjem uvođenja obaveznog cijepljenja i potvrda.
Oboje su odlični kandidati s jakim političkim programom. Nažalost, sustav unutar njihovih stranaka je takav da u prvi plan gura podobne klaunove, dok kvalitetni kandidati vječito ostaju u drugom planu. Ali barem postoje.
U Hrvatskoj možeš biti anđeo s neba, sa savršenom biografijom i bezgrešnom karijerom iza sebe. Ako iza tebe ne stane tajkunčad, sa stotinu strana povezana s HDZSDP-om i/ili stričekom Sorošem, nećeš u njihovim medijima dobiti ni karikaturu.
Stoga u Hrvatskoj kvalitetni kandidati javno ni ne postoje. Ako su u mainstream medijima – a pogotovo ako isti o njima pišu pozitivno – možete biti sigurni da su već uhvaćeni za i da je s njima “ruka ruku mije” razgovor već obavljen.
U to sam se uvjerio vlastitim očima već dva puta, na primjeru Živog zida 2015. godine i Mislava Kolakušića 2019. godine. Kako tome doskočiti? Jedino razvojem alternativne medijske scene, na koju dnovinari i neurednici nisu dobrodošli.
