Australska komisija za e-sigurnost, britanski regulator komunikacija Ofcom, Uprava za radiodifuziju Irske i Komisija za internetsku sigurnost Fidžija najavili su partnerstvo na konferenciji u utorak u Washingtonu pod nazivom ‘Globalna mreža regulatora za sigurnost na internetu’.

Prema svom strateškom planu, mreža će “dijeliti informacije, najbolju praksu, iskustvo, stručnost i podržavati usklađene ili koordinirane pristupe pitanjima kibernetičke sigurnosti”.

“Uvijek sam vjerovala da će budućnost učinkovite regulative o online sigurnosti uključivati ​​mrežu globalnih regulatora koji će raditi zajedno kako bi internetski svijet učinili sigurnijim mjestom za sve”, rekla je povjerenica za e-sigurnost Julie Inman Grant te dodala –“Današnja objava je prvi korak u ostvarenju te budućnosti.” To doista zvuči lijepo, no svi znamo da iza krinke o brizi za sigurnost korisnika stoji uvođenje većeg digitalnog nadzora.

Izvršna direktorica Ofcoma, Dame Melanie Henrietta Dawes, rekla je: “Globalne tvrtke ne vide granice kao prepreku svojim poslovnim modelima, a ne bismo ni mi trebali kada je u pitanju njihovo reguliranje.“ Teško je odrediti granice digitalnog nadzora. Ne može im se ući u trag.

Sve je to lijepo i krasno, ali zašto smo onda i dalje zabrinuti za našu privatnost, sigurnost i slobodu govora? Zato što danas više nikome ne možemo vjerovati, a pogotovo ne ljudima koji su na vlasti. Naime, javnost je o potezima vladajućih i njihovim planovima informirana šturo, nedovoljno i polovično. Primjerice, posve je nejasno kako će mreža uopće implementirati svoju politiku online sigurnosti i hoće li taj program eSafety uopće uspjeti promijeniti i unaprijediti način na koji tvrtke društvenih medija reguliraju sadržaj korisnika ili će i dalje provoditi svoj kodeks o slobodi govora.

U veljači je Facebook rekao da, iako podržava propise o sigurnosti na mreži eSafety. Bilo bi čudno da ne podržava. No, div društvenih medija, želeći PR-ovski izreći nešto i u svoju korist i ispasti demokratičan u očima svojih korisnika, izjavio je kako ipak “ne vjeruje da je prikladno primjenjivati ​​sheme uklanjanja internetskog zlostavljanja na privatnu komunikaciju, poput slanja poruka i e-pošte jer bi to ipak bilo previše”. Zar je i to u planu, pitamo se?

Ne budimo naivni. Već je sada sve to na snazi, već sada moćnici mogu ulaziti u sve pore naše digitalne komunikacije, samo se to ne smije na glas reći. Već sada moćnici mogu ući u sve naše digitalne osobnosti, stoga je vrlo izgledno da ćemo u potpunosti izgubiti privatnost na planu digitalne komunikacije. U službenoj verziji to će se dogoditi u budućnosti, dok se u onoj neslužbenoj to već odavno dogodilo i već odavno više nemamo nikakvu privatnost. Sve je pod nadzorom. Svi smo pod nadzorom 24 sata na dan.

“Izazov s primjenom propisa o zastrašivanju na privatne poruke jest to što međuljudski odnosi mogu biti vrlo složeni”, rekla je 24. veljače 2021. Mia Garlick, direktorica javne politike za Australiju, Novi Zeland i Pacifičke otoke, potvrđujući da se radi o vrlo skliskom terenu i pretjeranom digitalnom nadzoru građana ako se krene i na privatne poruke i e-poštu.

Dodala je da zakon o online sigurnosti “jednom regulatoru daje značajnu razinu diskrecije i moći nad govorom na internetu” te pozvala na “jasnije smjernice, veću kontrolu i uspostavljanje svojevrsne ravnoteže”, što god to značilo.

U ovoj priči, primijetit ćemo, naglasak je na online sigurnosti, kao i u slučaju Kanade i Trudeauovih najava veće digitalne kontrole u svrhu veće sigurnosti korisnika i suzbijanja virtualnog zlostavljanja. A, što kada se kao korisnici počnemo osjećati nesigurno dok koristimo digitalne usluge divova društvenih mreža poput Facebooka? Što učiniti kada se osjetimo zlostavljano od strane samog Facebooka? Tko nas od toga može zaštiti osim nas samih, a najbolja zaštita je maknuti se s te društvene mreže, što već mnogi ljudi čine i učinili su.

Pitanja koja nam se ovdje nameću su – postoji li zlatna sredina u sve intenzivnijem uspostavljanju digitalnog nadzora diljem svijeta, je li diskrecija uopće moguća i tko nam je može jamčiti te na koji način korisnici mogu reagirati i kome se mogu žaliti ukoliko se osjete zlostavljani, kako rekosmo, upravo od strane nadzornika (divova društvenih medija), jer svima nam je poznato da se recimo Facebooku ne može poslati niti običan email sa žalbom na njihove korisničke usluge.

Problem je, naime, o vrlo frustrirajućoj jednosmjernoj komunikaciji u kojoj od tehnoloških divova dobivamo to što dobivamo kao korisnici usluga pojedine mreže, a često smo suočeni s neviđenim terorom upravo od strane te mreže na što se ne možemo nikome žaliti. Primjerice, za ukradenu stranicu na Facebooku koju su hakeri nekome oteli i na kojoj objavljuju kojekakve bljuvotine, čovjek se ne može nikome žaliti na toj mreži, kao niti odjelu za cyber kriminal u svojoj zemlji. Oni njihovi online formulari su nula. Ništa s njima ne postižemo. To sve odlazi u vjetar.

Čovjek ostaje nemoćan u toj uzburkanoj virtualnoj rijeci, osjećajući se poput izgubljenog utopljenika u potrazi za splavi koja će mu spasiti život. Dvosmjerna komunikacija koja nam je ponuđena u obliku nekih online obrazaca je čista licemjerna laž. Ne možemo kontaktirati ni Facebook, ni Google i dobiti prigodu pričati s nekom stvarnom osobom o nekom problemu. To naprosto nije moguće. Možemo samo tapkati u mraku i nastaviti se gubiti u tom prijetvornom virtualnom svijetu koji sve više nalikuje digitalnom zatvoru čiji je nadzor putem algoritama povjeren bešćutnoj umjetnoj inteligenciji koja nema nimalo razumijevanja za bilo što iz sfere ljudskosti.

Mia Garlick je najavila proširenje regulatornih ovlasti povjerenika za e-sigurnost te snižavanje praga digitalnog nadzora kako bi se nadzor mogao proširiti i na polje političkih rasprava i komentara koji često, u žaru političkih i ideoloških prepucavanja znaju biti uvredljivi i mogu se smatrati virtualnim zlostavljanjem.

Podsjetimo, prema trenutnim Facebookovim smjernicama, ono što se definira kao “govor mržnje” uključuje između ostalog i “sadržaj koji izravno napada ljude na temelju… spola, roda ili rodnog identiteta”. A, nedavno smo saznali da će se digitalni nadzor (čitaj: cenzura) na Facebooku od sada proširiti i na objave koje nisu u skladu s nametnutom nam klimatskom agendom. Sve je to tako prozirno. Pronađe se neki izgovor pod kojim se onda čini što god se želi, a sve s nekim tobože vrlo plemenitim ciljevima sigurnosti građana, bla, bla. Sve su to prazne priče vladajućih i njihovih slugu.

Ili ćemo se osvijestiti, ili ne. Odluka je na svima nama. Ali, nemojmo reći da nismo bili upozoreni i da nismo znali što se događa. Teoretičari zavjere ne postoje. Postoje samo ljudi koji pokušavaju otkriti što se to u ovom svijetu događa i to je njihova najveća krivnja. Jer, svi bismo samo šutke i pognutih glava trebali prihvaćati odluke moćnika i biti poslušnici sustava ispravnih mozgova.

No, na veliku žalost moćnika, nisu svi ljudi skloni slijepoj poslušnosti i to njima predstavlja ogroman problem, pa stalno ulažu nova sredstva u uspostavljanje što veće stege oko svih nas. No, nismo i ne znamo biti slijepi poslušnici sustava jer mu ne vjerujemo. Upravo suprotno – sumnjamo u sve što nam se nameće jer niti najmanje ne vjerujemo da vladajuća klasa brine o narodu, kako kod nas, tako i u svijetu.

Izvor: The Epoch Times