Ljude uopće više ne doživljavam niti uvažavam, sve što čujem pripisujem Diktafonu: u prijevodu: reprodukciji etabliranih normi od strane vladajuće ideologije. A na repertoaru je uvijek ista priča, toliko gadna, da mi se je od nje već odavno smučilo. Zbog toga ne ulazim u nikakve razgovore te ni u kakve rasprave, jer je sve osuđeno na trkeljanje jedne te iste mantre: dosluha sa već ispričanim i prožvakanim dosjetkama plitkih umova.
Sve to mi je postalo užasno zamorno, stoga sve više bježim u samoću gdje se na miru mogu reflektirati o užasima koji izjedaju cijelu civilizaciju. To su prvenstveno diskursi koji određuju sudbine. Kao da se sve radi na normu, samo se štanca i kopira. Nitko ništa ne izrađuje, svatko samo multiplicira, i tako u nedogled; a ljudi su sve više potlačeni i sve više porobljeni.
Treći svijet nije tamo negdje bogu iza nogu, treći svijet je tu pred nama, u nama, u našim kućama i u našim umovima. To što imamo kanalizaciju, ništa ne znači. Kako su živjela primitivna plemena!? Milijardu puta bolje i snalažljivije od nas. „Civilizirani“ čovjek je uškopljen, sediran, umrtvljen, oslabljen, onemogućen, istrošen, kastriran, izmrcvaren, izmanipuliran i isprogramiran.
Gotovo da nigdje više nema izvorne misli, za to je sposobno manje od 1% čovječanstva; a to je zanemarivo, pogotovo, ako se uzme u obzir, da ništa od toga neće ući ni u koji diskurs, već će biti odbačeno i ignorirano. Jer ljudi vole ljepuškaste bajke i pričice za laku noć, vole senzacije kao vatromet ili divljanje na stadionu, vole tu i tamo izaći na cestu s nekim transparentima i „pokazati“ vlasti da je se ne boje i da se bore za svoje.
A što se s tim postigne? Podvali se kompromis, napuni se par džepova i svi mirni i zadovoljni. Za tjedan dana zaboravljena priča. I tako to ide, u nedogled. I ne nazire se kraj tom plagijatu zvanom „civilizacija“ – koja svakim danom sve više tone u bespomoćnost. Moderni čovjek je postao ovisan o toliko stvari da se to više ne može ni izbrojati.
Crkne li struja: gotovo. Crkne li topla voda: gotovo. Crkne li telka, ne daj bože komp ili mobitel: gotovo. Znači, jednostavno nema izlaza. Svi su toliko ovisni o svemu da je to zastrašujuće. A još je više zastrašujuće što većina ljudi toga uopće nije svjesna pa paradira svojim „izumima“ kao „napretkom“ i „dostignućima“ – a sve što uzme u posjed i proglasi „uspjehom“, zapravo je užasni poraz za ljudski duh koji je sve manje i manje u stanju – s ikakvom realnošću i dosljednošću – zaista sagledati stanje u kojem se civilizacija nalazi – a to stanje je jednostavno zastrašujuće.
