Nisam bio pozvan (ili mi nije bilo dopušteno)  raspravljati o cijepljenju na radiju ili televiziji dosta godina. To je uglavnom zato što medicinski establišment (izgubivši dugi niz rasprava) više neće pristati raspravljati samnom o bilo kojoj medicinskoj temi ili se, zapravo, pojaviti u bilo kojem programu koji me pozvao da budem sudionik. Desetljećima su me redovito lagali ljudi koji su bili frustrirani svojom nesposobnošću da pronađu pogreške u tvrdnjama koje sam iznio o raznim zdravstvenim temama – uključujući cijepljenje.

Užasno puno neistina izrečeno je o meni od strane raznih predstavnika medicinskog establišmenta i medija te od strane pojedinaca koji su ili lažovi farmaceutskih kompanija ili koji su odlučni vjerovati da su cjepiva sigurna i učinkovita, što god dokazi pokazali.

Prije dvanaest godina bio sam, na moje golemo iznenađenje, pozvan da razgovaram o cijepljenju u kasnom večernjem programu na Radio Cityju, nezavisnoj postaji u Liverpoolu. Lokalni liječnik je pozvan raspravljati samnom. Rezultat je bio izvanredan.

Dugo je liječnik odbijao priznati da liječnici zarađuju na davanju cjepiva. Sve dok ga nisam izravno pritisnuo, on je ogorčeno poricao da liječnici imaju financijski interes u promicanju cijepljenja. Tek kada sam mu istaknuo da liječnici opće prakse dobivaju honorare i bonuse za cijepljenje svojih pacijenata, on se, prilično nevoljko, složio da sam u pravu. Čini mi se da je doktorova glavna obrana bila da, pošto se Vlada i drugi liječnici slažu s njegovim stavovima o cijepljenju (koji su, naravno, bili dijametralno suprotni od mojih), on mora biti u pravu, a ja u krivu. Nikada nisam smatrao da je to vrlo uvjerljiv argument, a niti su, činilo mi se, slušatelji. Voditelja je zanimalo zašto činjenice koje iznosim nikad prije nisu objavljene.

Na kraju emisije rečeno mi je da emisija nikada prije nije imala takav odaziv slušatelja. To je bio, uvjeravali su me, njihov najveći odaziv publike ikada. Slušatelji su očajnički tražili više informacija. Mnogi su bili zapanjeni dokazima koje sam iznio. Neki su me optužili za pašenje jer dovodim u pitanje propagandu za cijepljenje i za isticanje da su liječnici plaćeni za cijepljenje. Na kraju programa su me pitali bih li napravila još jednu, dužu emisiju na temu cijepljenja. Rekao sam da hoću. Ponudio sam raspravu o temi cijepljenja s bilo kojim brojem liječnika i stručnjaka za cijepljenje koje radio postaja može pronaći.

Nisam se, međutim, iznenadio kad se više nikada nisam čuo s njima. Kontaktirao sam ih da ih pitam jesu li i dalje zainteresirani za još jednu intenzivniju debatu. Nisu bili. I od tada nijedna druga radio postaja nije bila spremna dopustiti mi da u eteru raspravljam o cijepljenju. Sumnjam da će se to promijeniti. Pacijenti će, kao i liječnici, biti zaštićeni od neugodnih istina.

Mediji su općenito prepuni članaka i emisija koji se rugaju onima koji brinu o cijepljenju i promoviraju cijepljenje kao sigurno i učinkovito.

Evo odlomka iz članka kolumnista u časopisu Time koji podržava cijepljenje: ‘Prilično sam siguran u način na koji stječem svoje znanje. Čak i u doba Googlea i Wikipedije još uvijek dobivamo gotovo sve informacije od svojih vršnjaka. Kada se pojave sumnje, ne tražim detaljne informacije sa svoje strane. Slažem se s glavnim medijima, akademskom zajednicom i vladom. Ne zato što su uvijek u pravu, nego zato što su mnogo češće u pravu, a ja moram gledati TiVo. Također, za razliku od ljudi protiv cijepljenja, oni obično zašute nakon nekog vremena.’

Jedva sam mogao vjerovati u to kad sam ga prvi put pročitao, a teško mogu vjerovati i sad kad sam ga ponovno pročitao. Istina je da većina ljudi sada razmišlja ovako i tako se loši momci izvuku sa svojim lažima i prijevarama i manipulacijama i spinovanjem. Farmaceutske tvrtke iznimno su moćne i učinkovite u uvjeravanju novinara. Kupili su većinu liječnika i većinu medicinskih časopisa i stoga mogu biti vrlo uvjerljivi. Ponekad novinari koji se zalažu za cijepljenje postanu prilično apsurdno pretjerani u svojoj podršci cijepljenju. U prosincu 2009., časopis pod nazivom Wired čak je tvrdio da je ‘činjenica’ da: ‘Prema bilo kojoj mjeri znanstvenog konsenzusa, postoji potpuni dogovor: cjepiva su sigurna, učinkovita i neophodna.’ Činjenica je da je mjesec napravljen od zelenog sira. Činjenice? Kome trebaju prave stvari kada ih možete jednostavno izmisliti kada vam trebaju.

Većina liječnika je neupitna – previše uplašena da bi uznemirila establišment. Postavljanje neugodnih pitanja može uništiti liječničku karijeru.  Medicinski novinari su jednako beskorisni. Većina ima vrlo malo formalnog medicinskog obrazovanja, ne znaju što tražiti, nerijetko primaju uplate od farmaceutskih kompanija (plaćanja se nude za članke napisane za publikacije farmaceutskih kompanija i često su daleko veća od vrste plaćanja koje novinari bi normalno očekivali da će ih primiti) i rijetko kad imaju hrabrosti zauzeti se establišmentom.

Previše takozvanih medicinskih i zdravstvenih novinara su slabašni nekompetentnici koji ne žele tiskati ili emitirati ništa što bi moglo narušiti njihove dobre odnose s medicinskim establišmentom i međunarodnom farmaceutskom industrijom.

Moć lobija za cijepljenje je moćna i daleko raširena. Kad sam napisao kratkotrajnu kolumnu za Oriental Morning Post u Kini, urednici su isprva oklijevali objaviti kolumnu koju sam napisao kritizirajući cijepljenje. Na kraju su urednici tiskali članak (jednostavno zato što sam odbio ponuditi alternativu). Nakon što se kolumna pojavila, izdavači mojih knjiga u Kini pisali su mi da ih je kineska vlada obavijestila da više ne mogu objavljivati ​​moje knjige. Moji izdavači u Kini izdali su četiri moje knjige, koje su se sve vrlo dobro prodavale, ali im je vlada rekla da samo ‘medicinske izdavačke kuće’ mogu ubuduće objavljivati ​​knjige o zdravstvenoj skrbi. Drugi kineski izdavači koji su pokazali veliki entuzijazam za objavljivanje mojih knjiga odjednom su promijenili mišljenje.

Ponekad mi kažu da je, kao kritičaru cijepljenja, moj posao dokazati da su cjepiva opasna i da bih trebao prestati kritizirati cijepljenje dok ne dobijem dokaze koji dokazuju da cjepiva mogu biti opasna i često neučinkovita. To je besmislica. Odgovornost je onih koji proizvode, odobravaju i daju cjepiva da budu sigurni da su sigurna. Proizvođači lijekova imaju odgovornost dokazati da su njihovi proizvodi sigurni i učinkoviti. Nažalost, danas je uobičajeno da vlade dopuštaju industrijama da rade stvari bez dokazivanja da su sigurne, a onda očekuju od protivnika da dokažu da nešto nije sigurno. Činjenica je, naravno, da je nemoguće proizvesti dokaze koji dokazuju da postupak nešto ne čini. Teret bi trebao, naravno, onima koji promiču te postupke dati dokaze da su sigurni. Nije moguće dokazati negativno.

U logičnom, razumnom, znanstvenom svijetu posao je onih koji promoviraju cijepljenje dokazati da je postupak općenito siguran i učinkovit, te da su pojedinačna cjepiva sigurna i učinkovita u uporabi.

Nažalost, to se neće dogoditi.

Danas niti jedna mainstream medijska organizacija bilo gdje u svijetu neće dopustiti kritiku cijepljenja. Moraju znati da su cjepiva često opasna i često ne djeluju. Moraju znati da cjepiva često čine više štete nego koristi. Plaćeni su lagati i prevelike su kukavice da raspravljaju o dokazima.