Dok normalni ljudi odlaze na more. Mažu se faktorom pedeset, slikaju koktele i govore kako “pune baterije”, mi punimo prikolice sijenom. Jednu, drugu, treću i nakon 10 prestaneš više brojati. Mozak se pretvorio u kašu ispod vrelog šeširića, a koža gori, ne znaš da li od opeklina trećeg stupnja ili ogrebotina oštre, suhe trave.
Kosiš. Grabiš. Slažeš. Bale se množe kao loše životne odluke. Svaka ima svojih dvadesetak kila i osobni plan da te ubije, izgrebe i uguši. Nakon stote više ne razlikuješ znoj od karaktera. Oboje curi bez kontrole.
Premda da nisi nesretan, odavno bi prestao. A nisi.
Dakle, ili si lud, ili si pronašao nešto što ostatak čovječanstva ne zna.
Onda netko, mrtav ozbiljan, kaže: “Ma bit ćeš si zahvalan na zimu.”
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
