Tisućama godina rezbarije na hramovima, zidovima špilja, spomenicima i artefaktima odaju počast suncu koje donosi toplinu, sigurnost, život i svjetlost. Drevni kotač zodijaka sa svoje četiri kardinalne točke prati prolazak sunca dok se kreće kroz svako od 12 sazviježđa označavajući četiri godišnja doba, proljetni i jesenski ekvinocij te ljetni i zimski solsticij.
Naši preci su personificirali sunce, obožavali ga kao svjetlost svijeta, boga sunca, spasitelja čovječanstva. Stoga, nije slučajno što se naš glavni dan bogoslužja zove Dan sunca.
Rimokatolička crkva odredila je da rođenje Isusa Krista padne na 25. prosinca, utkavši u njega astrološku simboliku koja stoji iza priče o njegovu rođenju i smrti i na kojeg se gleda kao na jednog od mnogih bogova sunca drevnog svijeta.
Biblija nam govori da su tri mudraca došla s istoka, slijedeći zvijezdu koja ih je dovela u Betlehem na proslavu rođenja Isusa Mesije. Josip tvrdi da je zvijezda na istoku bila Sirius, najsjajnija zvijezda na nebu, koja se 24. prosinca poravnala s tri najsjajnije zvijezde u zviježđu Oriona (Orionov pojas). Te zvijezde su mnoge drevne kulture nazivale Tri kralja. Zato nikako nije slučajno da su velike egipatske piramide izgrađene točno u skladu s ove tri zvijezde, kako bi kanalizirale energiju zvijezda na zemaljskoj razini. A kada se Sirius (najsjajnija zvijezda) poravnala s Tri kralja, oni su ukazivali na mjesto izlaska sunca 25. prosinca – simbolično mjesto rođenja sunca ili sina.
Zašto onda 25. prosinca? Kako dani postaju kraći u razdoblju koje vodi do zimskog solsticija, čini se da se sunce prestaje kretati prema jugu ili sjeveru (ovisno na kojoj se hemisferi nalazite) i ostaje mirno tri dana – 22., 23. i 24. prosinca na sjevernoj hemisferi te 21., 22. i 23. lipnja na južnoj hemisferi. Ovo je značenje riječi ‘sol-stice’ – sunce stoji mirno. Našim precima ovo je razdoblje simboliziralo smrt boga sunca (božjeg sina) i kada se tri dana kasnije, 25. prosinca, sunce ponovno počelo kretati, sunce se ponovno rodilo – otuda rođenje Isusa u to vrijeme – bog sunca ili Božji sin.
Tijekom tog trodnevnog razdoblja Josip nam govori da se sunce nalazi u blizini sazviježđa Južnog križa i da se čini da ‘visi’ na križu, otuda i potjeće čitava priča o raspeću. Međutim, uskrsnuće sunca ili sina slavi se tri mjeseca kasnije na proljetni ekvinocij (Uskrs) kada još jednom snage svjetlosti pobjeđuju sile tame i dani postaju duži od noći.
A zašto je Isus rođen u Betlehemu od Djevice Marije? Djevica Marija je personifikacija sazviježđa Virgin. Virgin je od pamtivijeka predstavljala velika ženska božanstva (Božicu). Božanska Majka i njezin suprug/Sin Spasitelj snažna su tema u mitologiji božice, što Djevicu Mariju/Mariju Magdalenu čini vjerojatnim spojem. Ime “Marija” etimološki je povezano s vodom, elementom rođenja, a astrološki glif za Djevicu je ‘M’.
Dio neba u znaku Djevice bio je poznat kao Kuća kruha jer je Sunce u kući Djevice u kolovozu i rujnu – vrijeme žetve na sjevernoj hemisferi. Djevica se obično prikazuje kao žena koja drži snop pšenice poput velike božice Demetre/Cerere. Riječi ‘bet lehem’ (Betlehem) na hebrejskom prevode se kao Kuća kruha. Dakle, u noći 24. prosinca, Djevica, velika djeva/majka Betlehema, izlazi na noćnom nebu sjeverne hemisfere od 22 sata do zore, najavljujući rođenje novorođenog sunca, tri dana nakon zimskog solsticija.
Zimski solsticij, trenutak ili dan kada je Zemlja najtamnija, zapravo je obećanje svjetla i proljeća. U mnogim drevnim kulturama taj dan slavi se kao ponovno rođenje, odnosno povratak Boga.
Tako su na primjer Egipćani 12 dana slavili ponovno rođenje Sunca, kao odraz 12 dijelova kalendara. U Mezopotamiji je godišnji festival zapravo preuzet od Perzijanaca, kada se dvanaestodnevnim festivalom slavila pobjeda boga Marduka nad čudovištima tame.
Sve te tradicije nastavile su se u antičkom svijetu: u Grčkoj je legenda o Zeusovoj pobjedi nad Kronom bila osnova slavlju, a kod Rimljana su suparnici bili Jupiter i Saturn, zbog čega je naposlijetku festival dobio naziv Saturnalia. Slavio se Saturn, koji će na zadnji dan ipak biti poražen od svjetlonoše Jupitera.
I u današnje vrijeme u različitim kulturama i religijama vrijeme solsticija poklapa se s blagdanima: kod Indijanaca to je praznik Chumash, u Iranu Yalda, u Kini to je Dong Zhi, odnosno dolazak zime, kod Židova Hanukkah, festival svjetla, a u kršćanstvu blagdan Božića.
Iako je danas općepoznato da su svi važniji svjetski rašireni običaji i simboli Božića preuzeti iz raznih drevnijih europskih običaja vezanih upravo za proslavu suncostaja, nismo ni svjesni koliko je slavenskih izvora u samim hrvatskim običajima i nazivlju.
Primjerice, sama etimologija naziva Božića: iako se smatra logičnim da je to tek naziv za malog Boga, dakle Isusa, stručnjaci se slažu da je to slavensko naslijeđe: Božićem su oni nazivali maleno, tek rođeno Sunce.
Badnjak ili badanj je naš naziv za drvo koje se palilo diljem Europe u noći solsticija da bi se kroz energiju i svjetlost vatre prizvala vatrena sila za još slabašnog Božića. Badanj se palio u krjesovima kao simbol pročišćavajuće uzdižuće svjetlosti.
Tri su biljke simbolički snažno povezane s adventom: imela, božikovina i, naravno, jelka. Imela danas simbolizira mir, pomirenje i sreću. Ovo seže u davne keltske običaje: kad bi se neprijatelji susreli pod imelom, objavljivali su primirje do sljedećeg dana. Zato se ona do danas stavlja iznad kućnog praga, a izmjena poljubaca pod njome je označavala prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje.
Paganska upotreba imele u doba oko solsticija bijaše vrlo raširena pa ju je Crkva zabranila. Umjesto nje je predložila zimzelenu božikovinu čiji šiljasti listovi podsjećaju na Kristovu krunu, a crvene bobice na kapi krvi.
Božićno drvce također ima pretkršćanske korijene širom svijeta, tako se na primjer u Indiji od drevnih vremena pa sve do danas za praznik Divalija pale male uljanice na ornamentalnom željeznom drvcu. U kršćanske običaje je uvedeno tek u 16. stoljeću u Njemačkoj od kuda se postupno među kršćanima taj običaj širio Europom. Legende o božićnom drvcu su nebrojene. Drevna simbolika zimzelenog drveća leži u činjenici da ona žive i u tom periodu bez svjetlosti, kao simbol života.
Najpoznatiji stari naziv tog blagdana je i danas poznat u engleskom jeziku kao Yule. Ta anglosaksonska riječ označava ‘kolo’ ili ‘kotač’, čija simbolika neprekinutog kruga rođenja, smrti i preporoda se ocrtavala u svim važnijim godišnjim ritualima.
Svi običaji vezani uz ovaj period u svim kulturama diljem svijeta, i oni drevni, i ovi noviji, stari tek oko dva tisućljeća, slave dolazak na svijet nečega čemu je sudbina izmijeniti svijet na bolje.
