Naime, siguran sam da bi upravo s tim mislima trebali ući u eurozonu jer su dugoročne šanse Euroslavije za opstanak ravne nuli.

Rasprodaja hrvatskog suvereniteta od strane slugana tuđim interesima nije ništa novo, na to smo pomalo navikli. Bili to interesi Beča, Budimpešte, Beograda ili Bruxellesa – sasvim je svejedno.

Ali ne ostaviti svoju valutu spremljenu sa strane za crne dane je kao predati državi svoje oružje nakon rata: znak nedostatka mudrosti i razmišljanja na duge staze. Ovo je, naime, već treća promjena valute u mom ne pretjerano dugom životu. I siguran sam da nije zadnja.

Vjerujem i nadam se da ćemo se kune i ja sresti opet, da je Euroslavija samo još jedna čizma na vratu Hrvata u nizu. Roza i s cvjetićima ovaj put, ali čizma kao čizma. A ako su nas stoljeća povijesti išta naučila, to je da Hrvat čizmu trpi dugo i strpljivo – ali ne zauvijek.

Ako sam u krivu, to znači da će ovaj euro uskoro zamijeniti onaj digitalni. E, ta će čizma biti siva, teška i gotovo nemoguća za skinuti s vrata.

Stoga se nadajmo da je ovaj rastanak s kunom privremen. Vjerujem da će se ta umjetna globalistička tvorevina sa sjedištem u Bruxellesu urušiti u vlastitom nemoralu i gramzivosti. Samo je pitanje vremena.

Pozdrav od Oca domovine i sina te iste!