Nije bitno vanjsko ogledalo – taj odraz samog sebe – u sebi. To je ta LGBTQ+ promašena logika. Jer oni idu iz koncepta „rodni identitet“ – isto predmnijevajući da je kakti moguće da je priroda fulala, laički rečeno. Znači, tvrde da priroda nije u skladu s duhom.

Ali,  duh nije zavisan o prirodi, duh je nešto Iznad prirode, stoga osjećaj duha, ako se ide metafizički – pretpostavlja: vječni i univerzalni princip.

Po tome, duhovnoj datosti, nema isključivosti: ili muško, ili žensko. Duh, dat percipira oba dva pola, no drugo je što se to veže za biološko komponentnu, inzistirajući na seksualnoj noti.

Na taj način, dozvoljavamo, da naš duh koji je univerzalan, osjeti „oštećenje“ ili „kamuflažu“ u prirodi; međutim duh je taj koji daje muške i ženske principe.

Osoba navodno zatvorena u biološko – medicinskom spolu, toliko ima potrebu za ženstvenosti ili muškosti, da ne mijenja samo način ophođenja i prezentiranja, već želi radikalni zahvat (kirurški) u svoje tijelo.

Ako se to odobri, pod uvjetom da je provedeno više razgovora i seansi sa psihološkom, psihijatrijskom, sociološko-pedagoškom i medicinskom strukom, mi kao liberalno društvo, čiji je ključni uvjet demokracija i sloboda, to možemo ili ne moramo dopustiti.

No, ono što je tu jako važno. Takve ideje, ako se nasilno plasiraju, dakle, ne u standardu da „tijelo pogađa duh gotovo 99.99%“ – što je ključni faktor, već djecu počnemo učiti o ‘mogućnostima’ i o opstojnosti te mogućnosti kao opcije da bi dijete trebalo „razmisliti“ što još nije kadro, da „odluči“ što je nemoguće o svojoj prirodi i duhu – i to uvodimo u standard da postoje i te „opcije“ – kao „legitimne“ – vrko brzo ćemo ima porast tih navodnih konfuzija, jer ćemo djecu gnjaviti sadržajem koji kao 1. nije za njihovu dob, niti percepciju i pod 2. ubaciti ćemo im u mozak sumnju.

Zašto je seksualni ili zdravstveni odgoj – važan? – Nije, to je izmišljotina, čovječanstvo je u vrijeme najvećih tabua, ikad prisutnih pronašlo način da shvati svoje tijelo, um, duh, dušu i misli te da spoznajom i praksom, istraživanjem, samo dođe do elementarnog uvida u to što jest i što hoće.

Vrlo je naivno i retardirano – ne vjerovati – da djeca ionako o sexu – sve znaju. U 21. stoljeću, od filmova, muzike, itd. – dijete ionako samo upijajući taj sadržaj lako razaznaje – što ono je u stvari.

 

Na taj način takav oblik odgoja srlja prerano u krizu identiteta i odbacivanja te nasilnog suočavanja djece s proznim faktima, bez uzbuđenja, misterija i romantike – koja se vadi iz kulturnih proizvoda, a koji djeca upijaju.

Stoga, je zaključak ovog eseja – potpuno nazadno djelovanje na djecu i radikalni šok – o kojem uče, a da sama znanost, ne može biti relevantnija od duhovnog razvoja, plasirajući čak i ideologiju u taj uzrast, dobivamo konfuziju i opterećnost, te svi koji to zagovaraju, zapravo ne poštuju prava djece, već se igraju sa tim strašno osjetljivim razdobljem i umjeto da se ponude beskrajno važniji i adekvatniji način suočavanja djece sa samim sobom, imamo problem koji im se pumpa u mozak pod lažnom parolom, uvijek jedne te iste zadrte ideje da je znanost neupitna i da kao takva određuje stvari, a bez da se duh tretira kao kreativni uvid i čekanje da se oformi sustav za kritičko mišljenje.

Stoga, svatko tko zagovara takva ideje, ne čini dobro, ili osobnim nerazumijevanjem, ili pak vođen lobijima i političkim diktatom koji pak želi svu adolescenciju i mladost svrstati u kućice i time dati dimenziju, određenja sebe prema spolu, seksu ili rodu, prije nego li se uopće stekne premisa kritičkog uvida i prije nego li se uopće oformi duh kao kreativna i svjesna djelatnost.