Macron sjedi na tako visokoj poziciji da zasigurno ne treba neku posebnu vezu kako bi sredio nešto što želi srediti jer njemu su svi ljudi veza i moraju ga slušati. Njemu je dovoljno da nekome da zadatak, da nešto naredi i to mora biti riješeno. Samom svojom pozicijom on je umrežen i bit će mu udovoljeno. On je sam sebi veza za sve što želi riješiti.

Pravi je razlog njegova traženja veće cenzure – kontrola informacija o pandemiji, virusu, cjepivu i ratu i želja da se spriječe objave koje nisu u skladu s mainstream narativom. Klaus Schwab, to nije tajna, također se aktivno zalaže za kontrolu informacija u digitalnom svijetu, kao i svi njegovi nekad mladi lideri, a danas vjerni sljedbenici poput Justina Trudeaua i Jacinde Ardern.

Schwab je također moćnik koji daje zadatke i naloge koji moraju biti riješeni. On se zasigurno nikada neće susresti s preprekama na putu ostvarenja svojih ciljeva jer ima ‘svoje ljude’ posvuda. Pažljivo ih je pozicionirao po cijelom svijetu, kako bi danas zahvaljujući svojim vezama imao fantazije o vladanju cijelim svijetom. Danas su njegovi ljudi na vodećim pozicijama u brojnim državama svijeta i njegove težnje čine mu se ostvarivima upravo zahvaljujući tim ‘njegovim ljudima’.

No, spustimo li se s tih piramidalnih visina nešto niže, na našu lokalnu razinu, sjetit ćemo se Plenkovića i njegova legendarnog obraćanja novinarima kada im je govorio kako trebaju izvještavati o pandemiji. Naši lokalni poslušnici ponašaju se identično kao Macron. Daju naloge mainstream medijima kako da se ponašaju i o čemu da pišu te na koji način. To je svakome jasno. Naši lokalni moćnici sami su sebi veza za sve. Njihova je riječ zapovijed svima koji su u njihovoj službi. Oni ne nailaze na prepreke kada nešto obavljaju jer su na vodećim društvenim pozicijama s kojih im je lako bilo što riješiti i obaviti, dok običan čovjek svakodnevno nailazi na prepreke.

Primijetit ćemo da u toj predstavi koju nam serviraju sljedbenici propisane struje mišljenja, a kojoj svjedočimo iz dana u dan, nastupaju uvijek jedni te isti glumci, u prijevodu – jedni te isti znanstvenici (plaćenici), stručnjaci s raznih područja i jedni te isti novinari koji su sluge globalnih moćnika i njihovih lokalnih poslušnika. Nitko od tih sveprisutnih ljudi ne ulijeva nam povjerenje, jer znamo da su u službi sustava i sustavni plaćenici, što na izravan, što na neizravan način putem svojih privatnih tvrtki ili udruga.

Ako je netko financiran iz proračuna, a u javnosti glumi civilno društvo ili privatni sektor – to je običan licemjer kojemu ne možemo vjerovati da govori u ime društva ili u ime pravog privatnog sektora koji se iz dana u dan bori za preživljavanje. Paradoksalno je da brojne privatne tvrtke koje žive isključivo od države kao klijenta sebe ubrajaju u privatni sektor, a u biti su produžena ruka države jer žive isključivo od sredstava iz proračuna, niti ne tražeći druge klijente, jer im u biti nisu niti potrebni. To nije nikakvo poduzetništvo.

Kakav je to poduzetnik koji radi po narudžbi države, gradova, općina i raznih državnih tvrtki kao klijenata koji od njega nešto naručuju, bilo da se radi o proizvodima ili uslugama, sasvim je svejedno. Takvih lažnih privatnika ima koliko hoćeš. Tko bi im svima ušao u trag. Ima ih bezbroj. I svima je najdraža država kao klijent, jer plaća na vrijeme i ne raskida samo tako ugovore s tvrtkama s kojima radi, već rado produžuje suradnju.

Država inače slovi kao najpoželjniji klijent svim privatnicima koji nude neke proizvode i usluge. Privatnici koji posluju s državom često do svojih poslova dolaze preko svojih veza i poznanstava, što nije nikakva tajna, niti smo otkrili toplu vodu, jer to već ptice na grani pjevaju da kod nas moraš imati vezu za apsolutno sve što želiš obaviti.

To je toliko žalosno, ali to je tako oduvijek u ovim našim prostorima i tako će vjerojatno i ostati. Moraš imati svog čovjeka za ovo, svog čovjeka za ono, svog čovjeka za sve. Ako nemaš nekog svog negdje, na nekoj poziciji, loše ti se piše – bit ćeš odbijen što god tražio i koju god molbu slao. Tako je to u ovim našim prostorima. Moraš imati isti naglasak kao čovjek kojem se obraćaš s nekom zamolbom, moraš biti iz njegovog plemena, moraš imati rođaka gdje god se okreneš, ako želiš preživjeti. U protivnom ćeš sigurno biti odbijen.

Brojni lažni umjetnici, obični šetači ulicama, koji u životu ništa nisi niti komponirali, niti napisali, niti ostvarili bilo kakav uspjeh na polju umjetnosti, niti završili fakultete, niti se bave bilo čim korisnim za ovo društvo, čast iznimkama, dobivaju statuse slobodnih umjetnika jer imaju neku vezu, kako bi im država potom plaćala staž, dok pravi obrazovani i produktivni kreativci i autori mahom bivaju odbijeni jer nemaju nekog ‘svog čovjeka’ u tom korumpiranom sustavu. Zdravi ljudi odlaze kod poznatih doktora po lažne dijagnoze kako bi dobili lažne invalidnine, dok bolesni ljudi koji bi imali pravo na iste bivaju odbijeni jer nemaju svog čovjeka negdje.

To je postalo toliko naporno, to imanje veza za ovo i ono, za bilo kakvu glupost, da čovjeku dođe do gađenja. Znači – rijetko kada ćeš ovdje uspjeti riješiti nešto legalnim, normalnim putem – uvijek moraš za sve zvati nekog poznatog tko će ti olakšati put do rješenja nekog problema. To je toliko jadno da ne može biti jadnije.

Zdravi ljudi bivaju proglašeni luđacima i bolesnicima kako bi živjeli na državnim jaslama i po cijele dane zgubidanili i provodili vrijeme po sportskim kladionicama i na svojim kaučima, iako su radno sposobni. Umjetnici koji to nisu dobivaju status slobodnih umjetnika. Roditelji odgojitelji po zanimanju od kojih neki u životu nisu ništa radili sada imaju plaćeni staž od strane grada Zagreba i roditeljstvo im je posao. Eto, napokon su se zaposlili, odnosno – zaposlila su ih njihova djeca. Na porezima se vara na svakom koraku, iznajmljivača na crno ima toliko da je svakom normalnom čovjeku koji uredno plaća porez zlo kada sve to vidi. Zagreb u vrijeme Adventa je rasadnik iznajmljivača na crno. I, nikome ništa.

Lažni privatnici koji šalju fakture isključivo državi trljaju ruke, smijući se svim privatnicima koji nikada u životu nisu nikada poslali niti jednu fakturu državi i koji se kao lavovi bore za svoje klijente. Svi oni koji varaju ovu državu, a samim time i sve nas, su oni koji tu istu državu najviše vole, što nimalo ne čudi, jer im ta ista država omogućava da žive na krilima korupcije i doprinose očuvanju iste kao trajne bezvrijednosti koja ostaje glavno obilježje ovih naših prostora u kojima moraš imati svog čovjeka za sve – koji će ti srediti i ovo, i ono, sve što želiš, imao ti na to pravo ili ne. Prestrašno.

O donacijama i sponzorstvima da i ne govorimo. Donacije i sponzorstva dodjeljuju se samo poznatima. Natječaji su tu samo forme radi. S poslovima je ista stvar. Kvalitetna i  dobro plaćena radna mjesta dobivaju se preko veze, a ljude zaposlene preko veze se poslije kamatari kako bi vratili uslugu nekome tko ih je uhljebio. Sve se to zna i o tome se priča na kavama, ali nitko od običnih smrtnika ne može ništa poduzeti. Mi smo promatrači kojima postaje sve teže to promatrati. I moćnike, i masone, i stranačke uhljebe i razne druge umreženike.

Ljudi koji nemaju pravo ni na kakve beneficije – dobit će ih ako imaju svog čovjeka koji će im to omogućiti. A, ono što je najžalosnije je to da ljudi koji po svim zakonima i pravilima imaju pravo na ostvarivanje nekih beneficija, moraju očajnički tražiti svog čovjeka za rješavanje svog pitanja i još na svom putu nailaze na prepreke, jer kako doći na red od silnih prevaranata koji ostvaruju neka prava isključivo na temelju svojih poznanstava?

Moj nikad prežaljeni pokojni susjed Boris Kireta sada bi me pitao – A, kaj se ti čudiš? Pa, znaš u kakvom svijetu živimo…O čemu pričamo? O čemu pričamo?…pitao bi me tako nekoliko puta, sve dok se zajedno ne bismo počeli smijati. Ne, ne otkrivamo toplu vodu, ali smo iznova ogorčeni kada vidimo da se ista predstava ponavlja iz dana u dan kao u filmu ‘Beskrajan dan’…

Nadajmo se da će doći dan kada će ovo društvo krenuti prema naprijed i napokon izaći iz tog začaranog kruga, iz tog beskrajnog, jednog te istog dana koji se ponavlja, kada će izaći i zauvijek nestati jedni te isti ljudi iz naših ekrana koji se koriste jednim te istim istrošenim frazama. Nešto se definitivno mora promijeniti.

Treba nam resetiranje, ali u režiji nekih normalnih ljudi, a ne bolesnika koji žele vladati svijetom, kontrolirati svaki naš korak, doživotno nas docjepljivati i hraniti nas crvima. Treba nam društvo u kojem ne moraš imati svog čovjeka ni za što, već u kojem svatko ima jednaka prava na život, zdravlje, posao, krov nad glavom, rekreaciju, dostojanstvenu starost i miran odlazak s ovog svijeta. Sve ostalo je prijevara.

Nepravde su prijevara. Društvene nejednakosti također. Prevareni smo. Rođeni smo pod istim zvijezdama s nejednakim pravima. I, to nije dobro. Nikako nije dobro. I nema tog čovjeka koji me može uvjeriti u suprotno ili na bilo koji način argumentirati sve te nepravde s kojima živimo. Nema opravdanja za nepravde. Nema ga. Njih trebamo iskorijeniti kao bolesno tkivo. Jednom zauvijek. Ovdje, na našoj lokalnoj razini. Ovdje u našoj ulici, u našem gradu i našoj državi, ovdje počinje borba protiv svih nepravdi na globalnoj razini.