Svaki političar prije svega trebao bi gledati interese svog naroda i svoje države, jer u protivnom samo postojanje država kao tvorevina gubi svoj smisao. Čemu to znakovlje, ti simboli i sve to, sva ta ikonografija i povijest nekog naroda i tradicija ako će svjetski moćnici odlučivati apsolutno o svemu, a mi sami ni o čemu? Nije li smisao države očuvanje suverenosti svakog pojedinog naroda?
U protivnom, ako smo ulaskom u europske i svjetske integracije izgubili svaku trunku vlastitog integriteta i suverenosti, tada nema smisla imati marionete na vlasti – ljude koji su samo obični poslušnici svjetskih vladara, što onih zakulisnih iz sjene, što onih nekoliko isturenih glumaca. Čemu sve to? Trebali bismo se upitati – o čemu mi kao građani uopće odlučujemo?
Zar ćemo se zadovoljiti ikonografijom i simbolima koji nam još jedini ostaju, kao tužan podsjetnik na sve ono što smo mogli biti i što, ako se ovako nastavi po svemu sudeći nikada nećemo biti? Važno je znati kamo idemo i zašto, a ne samo bezglavo juriti kroz povijest. Pokušajmo se postaviti prema svijetu s nekim našim stavovima koji su suprotni stavovima svjetskih moćnika i vidjet ćemo kolika je naša moć odlučivanja o bilo čemu…
Čudimo se autoritarnim sustavima kao što je kineski model ‘upravljanja’ narodom, misleći kako je nama bolje, a u biti nismo mi ni u kakvom boljem položaju od Kineza. Nas doduše ne trpaju u kaveze pod oružanim prijetnjama i ne hvataju nas šinterskim hvataljkama po gradu jer smo bili pozitivni na zadnjem PCR testiranju, niti nas odvode u Covid logore, ali ne laskajmo si, jer niti mi, kao ni Kinezi ni o čemu ne odlučujemo, nego smo osuđeni na puku poslušnost ako želimo preživjeti, što teško pada svim onim ljudima koji još vjeruju u građanska prava i slobode.
Svjetski vladari donose odluke koje prosljeđuju lokalnim lutkama na koncu koje te zapovjedi potom prenose nama kao malim poslušnim mravima. Ulazak u europske i svjetske integracije nije nimalo bezazlen. Ljudi su lakovjerni, vjeruju glavnim medijskim strujama koje nisu ništa drugo nego propagandne mašine vlasti i njihove PR platforme putem kojih ispiru ljudima mozgove i prenose im odluke vladajućih prema kojima će se morati ravnati i zapovjedi koje će morati poslušati ako ne žele biti kažnjeni.
Kada se govorilo o ulasku u EU i NATO, većina ljudi bila je indoktrinirana od strane medija, u prijevodu – van sebe od sreće što ćemo i mi sada biti dio tog ‘elitnog’ društva, ne razmišljajući o čemu se tu zapravo radi. Govorilo se isključivo o pozitivnim stranama, a ne o negativnim stranama i rizicima tih udruživanja. Sada kada smo metodom vlastite kože osjetili što znači biti dio tih integracija, možda malo drugačije razmišljamo o svemu tome i možda smo nešto manje ushićeni i nešto pametniji. Svoje smo sudbine prepustili u ruke nekim tamo nepoznatim ljudima koji sjede na vrhu piramide moći i koje boli ona stvar za sve nas jer gledaju isključivo svoje interese.
Primjerice, sankcije koje je EU uvela Rusiji zbog rata u Ukrajini, uvela je svim svojim građanima koji sada zbog istih imaju ozbiljnih egzistencijalnih problema. Nitko ne pita građane svih država članica što oni misle o bilo kojoj odluci koja se donosi. Odluke se donose na vrhu, bez prava građana da reagiraju na iste. Nadalje, ako NATO uđe u bilo koji rat, u taj smo rat automatski ušli i svi mi, bez da nas se pitalo želimo li to, jer nam je, podrazumijeva se, država članica NATO-a. Nije li to rizik? Naravno da je. To je svakome sada jasno. I, da, recimo to naglas, rizično je biti dio velikih integracija, jer ne utječemo nimalo na odluke s vrha, a vrlo lako možemo stradati kao kolateralne žrtve njihovih često nebuloznih i nepromišljenih odluka.
Zaključno, Hrvatska je kao i mnoge druge zemlje išla linijom manjeg otpora, umjesto da je razmislila o opciji opstanka kao potpuno neovisne i suverene države na dobrobit svih njezinih građana koji bi u tom slučaju mogli sami odlučivati o svojoj sudbini, stvarajući nove vrijednosti. Naivno je bilo vjerovati kako će netko tamo daleko brinuti o nama i našim sudbinama bolje od nas samih. Linija manjeg otpora nije jamstvo sigurnosti i sreće, pogotovo kada se radi o odricanju od vlastite suverenosti. Ponekad je najveća sigurnost i najveća sreća upravo biti svoj na svome i biti u mogućnosti donositi odluke.
Odnosi s ostatkom svijeta mogući su i s pozicije suverene, potpuno neovisne i neutralne države, kao što je Švicarska, zar ne?